Svakog gosta dosta

Danas lista od 18 glazbenika koji nastupaju na nekom izdanju zvuči impresivno, no ne izaziva niti ikakvo čuđenje ili veliko uzbuđenje jer smo se navikli da svi glazbenici današnjice dovode kojekakve goste na svoje albume. Tako da su švicarski future-jazz glazbenici De Phazz uspjeli dovesti čak 4 ‘dodatna’ bubnjara, 4 ‘dodatna’ gitarista, harfistu, trombonistu, pijanistu, itd.

Pretjerivanje je oduvijek bila loša strana većine glazbenika, a De Phazz su tu formu iskazali u solidnom svijetlu na novom albumu “Natural Fake“, ali i počinili niz grešaka. Bez velikog pretjerivanja započinju album sporom skladbom “Un Ange Passe”, koja im služi i kao svojevrstan intro u album, a koja u sebi objedinjuje sve ideje koje zastupaju De Phazz, točnije, urbanu fuziju jazza sa hip-hop beatom, downtempo beatom koju dodatno začinjuju sa vokalima raznih pjevača/ica.

Već sa sljedećom pjesmom “Waste Of Words“, De Phazz nam demonstriraju puno bogatiju i tempom bržu pjesmu koja u sebi objedinjuje prvi vokal, tj. vokal članice De Phazza Angie Jones, zajedno s funky gitarama, jazzy inspiriranom puhačkom sekcijom i solidnim produciranjem koje zajedno potpisuju Jones i Baumgartner, a koje uz sve ovo sadrži još i hip-hop sample koji se stalno vrti u krupnom planu pjesme.

Pjesmom “Stumble” predstavljaju opet potpuno drugačiji zvuk, pa se okreću kompoziranju koje uveliko podsjeća na rane početke jazza sa svim pripadajućim elementima poput free-form puhačke sekcije, ali i jazz/soul elementima koji se prvenstveno projiciraju kroz vokale Karla Friersona. S “Depression Royale” opet kreću u potpuno drugačijem pravcu, tako da ovog puta predstavljaju svoju zanesenost jazz/hop-hop beatovima sa razumljivim odmakom prema jazzu, ali i uveliko zastupajući hip-hop formu sa njoj svojstvenim loopovima i vokalima koji podsjećaju na eksperimentiranje u toj formi koje je demostrirano kroz slična izdanja na Ninja Tune etiketi, a koje opet uvelike podsjeća na ovu pjesmu što u finalu i nije baš tako inspiritativno.

Sa naredne dvije pjesme, “Eternity Is…” i “Rise And Shine” ponovo se vraćaju funky-jazz formi i ovo je trenutak na albumu gdje vidno gube inspiraciju jer rade prilično istu stvar koju su radili na pjesmi “Waste Of Words”, sa razumljivim razlikama u aranžmanu, ali potpuno identičnim sviranjem i produkcijom.

Svježinu u album unose pjesmom “Love Is Natural” koja se bazira na downtempo/samba-inspiraranoj ritam sekciji, ali i odličnim samplovima, scratchovima i downtempo produkciji koja se stilski nalazi na razmeđu Ninja Tune etikete i Thievery Co.-a. Dodatna zanimljivost ove pjesme leži u korištenju usne harmonike, instrumenta koji upravo zbog toga što svoju funkcionalnost rijetko nalazi na ovakvim albumima, uvijek zvuči svježe i novo. Kako se pjesma razvija, osjećamo ulazak još jednog glazbenog žanra, laganog drum’n’bassa, koji pjesmi daje dinamiku i tempo, ali i određene ‘breakove’ koji su joj potrebni da bi se uskladilo sve ovo gore navedeno i da bi se isto podiglo na malo viši nivo i dobilo na žestini. Odlična skladba!

“Keep It Simple” je pjesma koja leži na razmeđu između jazza i funka i koja se prezentira u najboljem mogućem svijetlu zbog korištenja isključivo najboljih elemenata iz oba stila. Tako da u ovoj pjesmi možemo čuti tehniciranje rogova i trube, ali i ujedinjene vokale Pat Appleton i Karl Friersona, kao i funky gitaru P.G. Gonzalesa koja uravnoteženo i ne pretenciozno daje pjesmi funky trenutke.

Ponovni trenutak deinspiracije prolazi kroz pjesme “Backstreets Of My Mind”, “Multicolored Destiny”, “Make Heaven My Home” u kojima formu s pjesme “Waste Of Words” i drugih već spomenutih ponovo prezentiraju u drugačijem aranžmanu, tako da ovdje nemam ništa posebno za dodati. Također, rade povratak i downtempo/samba formi koju su predstavili kroz pjesmu “Love Is Natural” i ovoga puta je nazivaju “Message TTC”, što u finalu zvuči mnogo siromašnije nego na već spomenutoj pjesmi, tako da i ovu pjesmu možemo ubrojiti među u re-aranžmane. “Garbo Goodbye” je pjesma koja odaje poštovanje legendarnoj Gerti Garbo i kroz nju De Phazz nam pokušavaju ponovo stvoriti stariju jazz vibru, što pogotovo postaje vidljivo kroz vokal Pat Appleton koji uzima svoje inspiracije za ovu skladbu iz pjesme “Open Your Eyes” kao i iz pjesama Billie Holiday. Sjajan završetak!

De Phazz ovim albumom su nam dali nekoliko različitih formi, koje su proveli kroz nekoliko različitih produkcija i aranžmana sa ciljem da naprave slušljiv album. I u tome su uspjeli. Album je slušljiv, produkcija zadovoljavajuća, ali nešto im ipak fali. Naime, previše puta su ponovili jednu te istu formu, što u krajnjoj liniji i ne zvuči loše, no da je nešto posve spektakularno, to ne može nitko tvrditi.

Najveći problem leži u tome što su doveli toliki broj gostujućih glazbnika na album, a uglavnom su prerađivali različite ideje. Naravno, album ima nekoliko zaista odličnih skladbi, što postaje vidljivo kroz ocjenu i tekst, no da su napravili potpuni zaokret – ne. Možda da su gostujući glazbenici svirali kompletno drugačije instrumente – možda bi onda album davao sasvim drugačiji utisak. Ovako, sa čak 18 pjesama na albumu i 18 dosta sličnih glazbenika, sve zvuči prilično isto. Šteta, jer njihova forma koju su prezentirali na kompilacijama poput Saint-Germain des-Pres-Cafe zvuči uistinu svježe, no i mjesto na tim, i sličnim kompilacijama pripada isključivo najinspiritativnijim skladbama, a ne preinakama istih aranžmana. Šteta.