…svaka izvedba teče savršeno prirodno

    439

    A. J. Jazz Quintet

    Common Language

    Datum izdanja: 17.03.2017.

    Izdavač: Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Bossa N’avi
    2. Latin Channel
    3. Second Turn Song
    4. Ribari
    5. Man
    6. Anna
    7. Nuclear Blues
    8. Funny Theme
    9. Tilda

    Unatrag nekoliko godina, ako ne i više, te ako me pamćenje dobro služi, živim svirkama djelovali su A. J. Jazz Trio, Quartet i Sextet. Izgleda da je tek Quintet dočekao debitantski studijski uradak autorskog jazza klavirista, trubača, dirigenta te, naravno, kompozitora A. J.-a tj. Ante Jeličića. Ostatak Jeličićeve kvintetne posade na ovom albumu čine Miro Kadoić na saxu i flauti, David Jarh na trubi, Josip Marcelić na kontrabasu te Vedran Supičić na bubnjevima.

    To je postava koja je u dva sessiona snimila “Common Language” – devet skladbi koje su nastajale i usavršavale se nizom proteklih zajedničkih nastupa. Radi se o devet intrigantnih tema koje su u službi majstorija improvizacija. Jazz jezikom, to je devet tema za razgovor sa zajedničkim nazivnikom. Sve skladbe imaju i svoje podnaslove – crtice iz života koje su poslužile kao gorivo za vrhunske instrumentalije, tako da je konačni proizvod djelo u kojemu je instrumentima rečeno više nego što bi se to moglo učiniti riječima.

    Pojedine skladbe znale su u javnost isplivati i u verziji tria (klavir, kontrabas i bubanj), no pojačanje u vidu saxa i trube svakako je hvale vrijedno. Doduše, potrebe radi, pojedine skladbe i na “Common Languageu” izvedene su u formaciji tria, poneke i kvarteta. No koliko god da ljudi bilo uključeno, bend uvijek funkcionira besprijekorno i slušajući ovaj album lako se prepustiti dojmu da svi svirači tijekom izvedbe hvataju istu emocionalnu vibru.

    Muziku podržava

    Od devet kompozicija, osam je autorskih dok su famozni “Ribari” Borisa Oštrića uspješno ukalupljeni u filozofiju jazza.

    Album otvara “Bossa N’avi”, s podnaslovom “…o izgubljenoj ljubavi, ali i o izgubljenoj tuzi…”, skladba impresivne klavirske teme utemeljene u poletnoj ritam sekciji Marcelića i Supičića. Ono što već na prvu oduševljava Jeličićev je unutarnji klavirski monolog koji  interesantnim harmama i ne tako lakim notama dočarava situacije iz vanjskog svijeta.

    Takva vještina proteže se zapravo i ostatkom “Common Languagea”, a nekako ponajviše dolazi do izražaja u “Second Turn Song“, “Man” ili “Nuclear Blues“. Redom su to skladbe koje imaju emocionalnu težinu i strukturama lako održavaju slušatelja budnim i zainteresiranim.

    To su oni segmenti albuma koji asociraju na atmosferu zadimljenih klubova temeljne čikaške ili njujorške scene. Tu se odražava i ona napetost svirke, rizik i nepredvidivost glazbenog izričaja. Uživo bi to mogao biti, a vjerojatno i jest, onaj pakleni dar-mar jednog Mingusa. No postoje i dijelovi albuma koji možda imaju viška čistoće i jazz finjaka, te koji pak asociraju na ugodne tople večeri na terasi bara, uz more, gdje se toči dobro vino i gdje u uglu pozorišta tek u pozadini svira pripitomljeni jazz.

    Da ne bude zabune, ovdje nema naslova kojemu se u harmonijskom smislu ima što prigovoriti, a svaka izvedba teče savršeno prirodno, bez usiljenosti i jednoličnosti. To su nizom teme koje odsklizavaju u antologiju domaćeg jazza, dok bi uzori poput Coltranea, Monka ili Evansa sigurno bili ponosni na ovo iznimno djelo.

    Muziku podržava
    Stisni