Sva lica smrti

Opisan kao ‘vođa nove generacije metala’, Enforcer je jedan od bendova koji je ostao vjeran korijenima izvornog metala, bilo da se govori o duhu, o zvuku ili o samoj pojavi, i šaka je u lice modernim ‘fake’ bendovima koji su, uglavnom nezasluženo, postali popularni tijekom prošl(ih)e dekad(a)e.

Ovaj švedski bend nastao je 2004. godine u gradu Arvika kao one-man
projekt pjevača/gitarista Olofa Wikistranda, prvi demo i singl objavio
2005., a prvi studijski album “Into The Night” 2008. godine.

Nakon drugog albuma “Diamonds” iz 2010. godine, održanih turneja širom Europe i gostovanja na festivalima, bend je dobio brojne pohvale i ponio gore spomenutu titulu. To nije promaklo oštrookim skautima Nuclear Blasta, te je Enforcer lani dobio ugovor, a vrlo brzo i objavio svoj treći studijski album “Death By Fire“. Jedan od zaštitnih znakova Enforcera je taj da su mu albumi unutar heavy metal standarda ’80-ih., odnosno ne prekoračuju duljinu trajanja od 40 minuta, a razlog tome je što piše glazbu za vinilni format, jer LP ne bi trebao biti dulji od 19 minuta sa svake strane ploče, a da se pritom ne izgubi kvaliteta zvuka.K tome, ovom heavy metalu visoke energije upravo je toliko vremena potrebno da pokaže sve svoje čari, a zbog brzog tempa i visoke energije dobro je što ne traje ni minute duže, jer bi inače mogao postati naporan. Prema riječima Olofa, to je savršena duljina da bi nosač zvuka bio kvalitetan kao i da se interes slušatelja zadrži tijekom slušanja čitavog albuma, navodeći ga da poželi još. Slažemo se s tim.

Vjerni svom stilu na sve moguće načine, umjesto da krenu novim pravcem, Enforcer su odlučili napraviti ultimativni album, u čemu su naposljetku i uspjeli. “Death By Fire” odlikuje retro stil, koji balansira između NWOBHM (New wave of British heavy metal) i ranog speed metala uz povremene zvukove hair i glam metala. S glazbene strane, “Death By Fire” ide smjerom kao i prethodna dva albuma, iako još snažnije fokusiran na glazbu, s moćnim ‘maidenovskim’ melodijama, odličnim riffovima i vokalnim dionicama, ‘tvrdima kao čelik’.

Naslov novog albuma referira se na najstrašnije načine smrti, te su i stihovi svih pjesama fokusirani na tu temu – smrt u različitim oblicima, cover je također retro, logo krajnje jednostavan, a njegovim preslušavanjem slušatelji se vraćaju u ’80-e., u fazu (pre)tijesnih traperica, zakovica, laka za kosu i frizura sa šiškama. Ovo je doista ‘heavy metal visoke energije’ jer se kroz čitav album može čuti i osjetiti nenadmašna količina energije koja struji kroz sve pjesme. Uglavnom ispunjeni ljutnjom, vrišteći, a opet tako ‘dječački’ Olofovi vokali, velik broj gitarskih solaža, brzi, precizni riffovi i bubnjevi s brojnim prijelazima, vodeća su obilježja izdanja.

Album započinje kratkim piano introm, “Bells Of Hades“, koji pomalo ima gotički prizvuk, da bi nakon njega energija odmah počela salijetati i ‘kršiti’ zvučnike. Već sam uvod odlične stvari “Death Rides The Night” čini se autentičnim kao da je ispao ravno iz ’80-ih., te pokazuje svu kvalitetu Olofovih vokala, “Run For Your Life” stilski je nekoliko godina ispred “Death Rides The Night“, iako su obje prepune sirove snage, a potonja karakteristična i po odličnim solažama i gitarskim akordima.

“Mesmerized By Fire” tek je mrvicu opuštenija, iako ništa manje brza, a uz sjajne, ali krajnje jednostavne riffove i glazbu ima pamtljiv, pijevni refren i karakteristična je po promjeni tempa na sredini. “Take Me Out Of This Nightmare” započinje u nešto zrelijem tonu, bogatom gitarskom melodijom sa introm koji podsjeća na zvuk Judas Priesta, prekida ju Olofov vrisak, a do kraja teče u ‘melodičnom galopu’. Također je karakteristična po himničnom refrenu, a uz “Run For Your Life” i “Silent Hour/The Conjugation“, svakako je jedna od najboljih na albumu.

“Crystal Suite” jedini je instrumental, koji prikazuje ritam sekciju bas gitarista Tobiasa Lidqvista i bubnjara Jonasa Wikistranda u najboljem svjetlu, podsjećajući na davne zvukove Iron Maidena iz doba “Piece of Mind” albuma. “Silent Hour/The Conjugation” najduža je, dvodijelna, odnosno pjesme u pjesmi, a većinom je sačinjavaju gitarske melodije uz dosta solaža, te usporeniji, atmosferičniji dio, koji prelama pjesmu na dva dijela. U usporedbi s ostalima, ima nešto epičniji zvuk, te ističe Josephov gitarski rad ponekad nalik na AC/DC. Posljednja pjesma “Satan” isto je prepuna brzih riffova i Olofovih vriskova, a s njom sve završava kako je i počelo – u stilu uragana.

Album je nadasve jednostavan i pokazuje da nisu potrebne nikakve orkestracije, višeglasja, egzotični glazbeni instrumenti ili pak growlovi da bi se u sadašnje vrijeme napravio dobar i uspješan album. Enforcer se drži korijena povijesnog heavy metala, ‘živi’ ga na sve moguće načine i to mu dosta dobro ide.

Tekst: Ana Mihanović