Suton hiperprodukcije

U hrvatskim okvirima teško da ćete naći grupu koja tako predano i konstantno radi na novom materijalu kao što je to slučaj s dugoselskim Olovnim plesom.

“Sutoni” su osmi album benda u otprilike isto toliko godina postojanja, na kojem, slijedeći pravilo kontinuiteta, uz podršku bluesa, countrya i folk rocka, u formaciji dvije gitare, bas i bubanj te pokoji dodatak (orgulje, harmonika, mandolina), i dalje posjećuju teren melankolije, osobnih sumnji te propitkivanja. I dalje svoje različite glasove kombiniraju Stipe Periša (onaj grublji, koji u najvišim tonovima malo podsjeća na Neila Younga) i Tomislav Zorić (onaj umjeren, profinjen, suzdržan koji podsjeća na Genea Clarka). I dalje se uglazbljuju stihovi (Sudeta, Tadijanović, Hristov, Antić, Zvrko, Šimić, Matoš..).

Iako je trenutno posljednji izdan, “Sutoni” nije trenutno posljednji album Olovnog plesa. Zapravo, “Sutoni” su snimljeni prije albuma “Živog sina tvoga” i, ako se presluša “Živog sina tvoga“, “Sutoni” djeluju osjetno inferiornije, prvenstveno zbog slabijeg fokusa albuma, no i dalje je to solidan, album s naramkom autorskih pogodaka koji su napravili momci koji imaju mnogo toga za reći, samo što pomalo podliježu određenim manirizmima koje su sami ustoličili – no to su opet manirizmi.Album otvara “Mir svoj gubim“, pjesma bazirana na blues riffu, koja asocira na njihove ranije slične radove (slična formula obilježit će uspješniju “Kroz šibe života”), kao i naredna “Eli“, s tim da potonja ima svoje opravdanje u kvaliteti i nadahnutoj vokalnoj izvedbi Tomislava Zorića, a svojim će vokalnim efektima ljubitelje kantautorskog izričaja podsjetiti na “No Other” Genea Clarka. Riječ je o sljedećem – milozvučan tenor propušta se kroz distorziju (kod Clarka je bila riječ o telefonskoj slušalici) i daje dojam ‘onozemaljskog’.

‘Olovnjaci’ također vole ‘izdistorzirati’ gitaru, te položiti mnogo na aranžmane i atmosferu pjesama, što je korektno urađeno, no bez većeg iznenađenja, tim više što album “Živog sina tvoga“, izdan dva mjeseca prije “Sutona” (?!?!?!), ostavlja dojam gotovo remek-djela, tako da su “Sutoni” došli u nezahvalnu situaciju nakon takvog sjajnog albuma.

U svojim najboljim momentima (“Tvoja volja“, “Svejedno“, “Galop“, “Budi moja noć“), “Sutoni” su logičan nastavak benda koji raste i razvija se u svim mogućim smjerovima. U svojim najgorim momentima, “Sutoni” prikazuju kako izgleda Olovni ples kad su im noge olovne od nedostatka inspiracije.

Čak i u slušanju manje nadahnutih momenata, slušatelj se zapita zašto taj bend nema neki ‘normalan’ ugovor s diskografskom kućom i radi ono što najbolje zna, a to je snimanje i izvođenje kvalitetnih autorskih pjesama.