Surova, turobna i depresivna tama

    1069

    Tristania

    Darkest White

    Datum izdanja: 31.05.2013.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Doom, Gothic, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Number
    2. Darkest White
    3. Himmelfall
    4. Requiem
    5. Diagnosis
    6. Scarling
    7. Night On Earth
    8. Lavender
    9. Cypher
    10. Arteries

    Ono što je nekada bio sinonim za symphonic/gothic metal, danas je gotovo pa jadna, izblijedjela, pljesniva ostavština nekad velikog, u najmanju ruku perspektivnog benda.

    Nije tajna nit’ je neka novost da Tristania nije Tristania otkada ju je napustio Morten Veland, njezina ‘alfa i omega’. A to je bilo davno. Prije 13 godina. Dotad se u mnogim bendovima tražila nit koja ih je povezivala s Tristaniom, a zadnjih je godina situacija obrnuta. Uglavnom se mnogi pitanju zašto Tristania ne sliči sama sebi, odnosno, zašto više sliči drugima ili još gore, jedva da sliči nečemu.Ta se situacija donekle promijenila s prošlim albumom “Rubicon”, u kojem se nazirala mogućnost povratka starom soundu, ali isto tako i uočavalo zamjetno koketiranje s modernijim, mainstreamskim gothicom, pa i popom. “Darkest White”, pak, još je jedan korak unatrag, odnosno, korak bliže ranijim radovima Tristanie, ali i korak bliže nekim trendovskim formama. Dakle, ovaj je album stilski poprilično raspojasan i kombinira gothic, doom, death, black i groove metal s dosta simfonijskih ideja i strašno puno mračne, sumorno-turobne, naglašeno teške, surove i depresivne atmosfere.

    U stvari, album je u kompletu rašireniji i raznovrsniji od prethodnika (ne samo od “Rubicon”, već i od nekoliko ranijih albuma), poglavito se u širinu išlo s vokalnim sekcijama koje možemo doživjeti predvodnikom albuma. U prvom redu tu su nježni, ugodni i topli Mariangelini vokali kao čista suprotnost grubim, ali i melodijama ispunjenim clean izvedbama, a još više osornim, razbješnjelim, kričeće-izranjavanim growl/scream/harsh pjevanjima, te bombastičnim zborskim dijelovima. Gitaristički rad sagrađen je na vrlo čvrstim i jako mračnim temeljima, s dominacijom tvrdih, težih doom riffova, koji surađuju s blackerskom sirovošću, modernijim groove varijacijama i povremenim ‘hevijanerski’ pročišćenim tonovima.

    Muziku podržava

    Jednaku težinu nalazimo i u uglavnom tromim, ali prodornim bubnjevima, kao i u poprilično pojačanim, zamračenim bas distorzijama, a mraku u prilog idu i uglavnom spori do srednji ritmovi, s pokojim bržim dijelovima. Drugim riječima, svim je elementima ovog albuma (izuzev ženskih vokala) zajednički nazivnik – tama. I to nikako ne bijela tama, već crna koja gotovo da i ne može biti crnja.

    Numera “Number” kreće u gitarističko/vokalnom black metal stilu koji njome dominira, na momente je usporavaju ženski vokali, te orkestralni dijelovi, a “Darkest White” pjesma je kontradiktornosti, s popriličnom količinom disonantnih tonova kombinira nekakav moderniji groove/rock/gothic s grubim zborskim dijelom. “Himmelfall” je melodičnija stvar s teškim i mračnim riffovima, neoklasičarskim orkestralijama u doom/gothic/dark stilu Tiamata, s kojim ju spaja i stil pjevanja, a depresivna doom rock balada “Diagnosis“, s nešto bržih ritmova, sučeljava nježne ženske i grube muške vokale, emotivnije akustične dijelove i dark riffove uz tupe i trome bubnjeve.

    Hardrockerski, skoro pa bismo rekli AC/DC-evski riffovi pokreću još jedan doom rock naslov “Carling“, ovoga puta u srednjem ritmu s pročišćenijim gitarama i nešto više kaotičnosti, ali i melodijskih implantata. “Cypher” još je jedno ‘laganini’ uz bubanj i gitaru, emotivno pjevanje s uvodnim naznakama folk melodičnosti, dubokim muškim clean izvedbama i dosta tromosti u gitarskim tonovima, a grubi growl, deatherske atonalije, posirovljeno destruktivno udaranje u činele, groove gitare, dosta ugodnih melodija u clean pjevanjima i growl/scream razigravanje uz mračnu klavijaturističku podlogu karakteriziraju odjavnu pjesmu “Arteries”.

    Nema dvojbe da se Tristania trudi, da želi vratiti svoj prepoznatljivi sound, napraviti album kakav se od benda s tim imenom s punim pravom i očekuje, u čemu jednim dobrim dijelom i uspijeva, no problem je što povremeno zna zvučati kao loša kopija (pre)loše novije verzije Lacune Coil. A to ne da zna zvučati, nego doista zvuči loše. Ipak, u kontekstu cijele priče, može se reći da je “Darkest White” jedan sasvim solidan album, premda, sigurno je da će se oko njega lomiti koplja. Neka slomiti, neka ostati čitava.

    Muziku podržava