Super-grupom protiv super-grupa!

    1131

    Metal Allegiance

    Metal Allegiance

    Datum izdanja: 18.09.2015.

    Izdavač: Nuclear Blast Records

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Gift of Pain
    2. Let Darkness Fall
    3. Dying Song
    4. Can’t Kill The Devil
    5. Scars
    6. Destination: Nowhere
    7. Wait Until Tomorrow
    8. Triangulum (I. Creation; II. Evolution; III. Destruction)
    9. Pledge Of Allegiance
    10. We Rock

    Nisam siguran da sam ikad previše shvatio kompilacije.

    Kad mi netko u ruke grune suhoparni ‘best of’, ili – još gore – nekakve remixeve i raritete, sjetim se koliko su sami muzičari izgubili kontrolu nad svojim karijerama, odlukama i zamišljenom dinamikom za izdavanje albuma. Ono što mi je do danas stajalo kao najsimpatičniji i najoriginalniji pristup bio je famozni Roadrunner United – 4 kapetana biraju suradnike i zajedno smišljaju i snimaju autorske stvari.Metal Allegiance možda je ljudima djelovao kao štancanje para legendi kojima je dosadno pa putuju svijetom u jakom sastavu i sviraju još legendarnije, još starije i još popularnije metal obrade. E pa, priča je ipak dobila potvrdu da ovdje zbilja vlada princip – muzika koju su smislili metal fanovi za metal fanove. Mark Menghi je osmislio ideju, napisao pjesme i izdelegirao Mikea Portnoya, Davida Ellefsona i Alexa Skonicka da sjednu u vruće ‘menadžerske’ stolce. Nastao je pravi pravcati autorski album!Nabrajanje koga su sve pozvali i tko im je sve došao u pomoć odraditi ‘dodatni bas’ (što god to bilo), dodatnu gitaru ili gostujući solo, bilo bi predugačko i zamorno. Ono po čemu se ove pjesme razaznaju i razlikuju svakako su, logično – vokali. Randy Blythe na jako dinamičnoj i, rekao bih, Lamb of Godovskoj “Gift of Pain” (uletio i Gary Holt), ili Troy Sanders na progresivnijoj i jako zanimljivoj “Let Darkness Fall” (svratio i Rex Brown) ili veliki Phil Anselmo na čijoj “Dying Song” ipak više možemo zazvati njegov Down (“Learn From My Mistake” recimo) nego Panteru. Testament vrišti iz pjesme “Can’t Kill The Devil“, radi simpatičnog Chucka Billya, a da bi all star bio jači, tu su gitaristi Machine Heada i Sepulture. Malo dvojbi unijeli su dueti Scabbie iz Lacuna Coil i Oseguede iz Death Angela na “Scars” i “Wait Until Tomorrow” s hardcoreašem Jameyem Jastom i melodičnim dUgom iz King’s X.

    Ono gdje su se valjda svi najbolje snašli je epski instrumental “Triangulum” gdje je gostovalo još 5-6 gitarista, ali ni približno kao apsolutno prenakrcavanje tributea za Ronniea Jamesa Dia u njegovoj himni “We Rock” (ženska iz Arch Enemy, Ripper, Osegunda, Zetro iz Exodusa, Chuck Billy i all-rounder Chris Jericho), koja je mirne duše mogla ostati samo dio njihovih koncerata s obradama.

    Muziku podržava

    Je li ovo još jedan pokazatelj Portnoyeve nemirne duše, manje je bitno jer je čovjek trošio vrijeme i na apsolutno nedopustive gafove. Ovo je najavljivao kao ‘napokon sam snimio pravi metal bubanj u rangu Metallicine ‘Dyers Eve” i slično, pa je time valjda i svojim bivšim kolegama htio natjecateljski dati do znanja da mu nisu bili dovoljno žestoki. Basista Megadetha i gitarista Testamenta vjerojatno ne treba dodatno reklamirati i reći da takvo samopouzdanje i usredotočenost (svi su stariji, zreliji i trijezniji) rijetko kada možemo vidjeti na ovakvoj hrpi.

    Za kraj mogu samo reći da ovo nije samo još jedna kompilacija i da Metal Allegiance nisu samo još jedna prokleta supergupa!

    Muziku podržava