Sunce kroz mačje oči

Početkom rujna Chan Marshall, umjetničkog imena Cat Power izdala je svoj deveti album naziva “Sun“.

Album je izašao nakon duge, možda preduge pauze od šest godina, no u
konačnici činjenica je da tolika pauza nije slučajna jer upravo je ona
najvećim dijelom zaslužna za ono čime ovaj album progovara.

Naime, upravo događaji iz njenog život u tih proteklih šest godina, a govorimo o ozbiljnim stvarima kao što su duševni slom, te bankrot i ostale sitnice koje čine život, razlogom su što je Cat Power odlučila ovaj projekt uzeti isključivo u svoje ruke. Većina materijala snimljena je u studiju koji je napravila u svojoj kući dok je za financiranje istoga odlučila unovčiti i uložiti svoj mirovinski fond. Cat Power očito je žarko želja neovisnost jer neovisnost zrači cijelim albumom, dok iz nekih stihova naprosto vrišti, “I was always on my own… I want to live, my way of living… You’ve got a right, you’re human being… You’ve got a right to be what you want and where you wanna be…“.Neovisnost osim u periodu trajanja stvaranja albuma (šest godina) može biti iščitana i u odluci da nakon snimljene većine materija, samo zbog osvrta jednog prijatelja, Cat Power odlučuje potpuno odbaciti učinjeno. Odlučuje se odmaknuti od gitare i klavira, koji čine okosnicu njenog rada i zagaziti u nova područja, odnosno usmjeriti se drugačije. Odmaknuti se potpuno od zvuka gitare i klavira naravno nije joj uspjelo, no to ni ne žalimo, a novitete u smislu baziranja zvuka na sintisajzerima i bubnjevima jednoručke prihvaćamo jer objeručke bi bilo odveć širokogrudno.

Zakoketirala je Cat Power tim svojim izborom i takvim načinom previše s pop zvukom, a kad si po defaultu indie, taj inače za sve glazbenike divan flert, teže im prihvatiš. Dođe ti to sve kao neka mala gorko-slatka izdaja, ali ako se udaljiš na trenutak i sagledaš to šire, ne možeš joj ne priznati neku svojevrsnu bolju cjelovitost kao i sazrijevanje u samom radu.

Prve četiri pjesme “Cherokee”, “Sun”, “Ruin” i “3,6,9” pjesme su koje drže tu vedriju stranu albuma. Odmah po otvaranju albuma pjesmom “Cherokee“, a kao i ranijom najavnom pjesmom za album “Ruin“, jasno je da Cat Power ovaj put zbilja želi zvučati drugačije, te svoju glazbenu jednostavnost mijenjati slojevitošću, naslanjajući se više na elektronsku podlogu. Pjesme nosi ritam bubnja, zvučnije gitare, sve kombinirano sa synth zvukom, a ni auto-tune nije rijetkost, kao ni stalna preklapanja njenog glasa što je također očito posljedica one već spomenute želje za neovisnošću i ‘sve ću ja to sama’ odlukom. Prva pjesma, osim svih nabrojenih noviteta čak sadrži i snimak orlovskog krika, kao da namjerno već prvom pjesmom hoće istaknuti sve te promjene koje u unosi u ovaj cijeli album.

Kad smo već kod prve pjesme i kod neovisnosti, Cat Power nije samo tu stala, naime baš ovih dana iznjedrila je i spot upravo za tu pjesmu i to, opet, sama. Da, potpisuje i režiju spota.

Slušajući pjesmu “3,6,9” možda uspijete, ja nisam, ne sjetiti se Feist i njenog hita “1234”, ali vjerujem da je tu razlog samo brojčana nabrajalica, bitnijh sličnosti nema. A upravo nakon te pjesme događa se obrat albuma i Cat Power kao da zalazi u svoje poznatije sfere, da ne kažem mirnije, ozbiljnije, mudrije. U tom trenutku napokon se događa sinergija između glazbe i teksta, jer u prethodnim vedrijim pjesmama, riječi kao da nisu najbolje sjedale svojom težinom na taj prpošniji zvuk, dok u pjesmama “Always on My Own”, “Real Life” i “Human Being” to nije slučaj. Tu je slučaj da je pogođena mjera, te je glazba apsolutno podržala to što autorica stihova želi reći. Kombinacija je to koja dopire do zakučastih mjesta naših misli i to onako nježno i lijeno, uostalom kako smo to od nje i navikli.

Pjesma “Manhattan” najljepljivija je i najtečnija pjesma albuma. Slušajući je odmah stvaraš slike u glavi i mada možda nikad tamo nisi bio, znaš točno kako se osjećaš tamo taj tren. Ritam joj je takav da te jednostavno preuzme i slušajući je zbilja si tad u njoj, u toj pjesmi. Očarava, no i osvježenje je nakon dijela albuma koji te svojom dramom, ipak malo uznemirio.

Najveći zalogaj albuma, zapravo najveći uradak albuma, a govorimo o gabaritima i gostovanju Iggya Popa, pjesma je “Nothin’ But Time“. Jedanaestominutna je to oda prvenstveno pjesmi “Heroes” Davida Bowiea, a zatim namjeri utjehe mlađih naraštaja. Naime, priča kaže da je pjesama nastala kad je Cat htjela utješiti svoju kćerku, te je pritom i oraspoložiti. Nekako vjerujem da je uspjela jer pjesma osim što ima taj prekidač za instant nostalgiju spram herojima koje je već netko opjevao, daje i tu divnu stripovsku nadu u moguće postojanje sebe kao superheroja, a ako mene pitate nijedno nastojanje za poboljšanjem sebe i vjere da sve možeš sam, ne može se mjeriti s tim, takvim usporedbama. Bravo za mamu Cat!

Album “Sun” predstavlja gradaciju Cat Power kao umjetnice, suma je raznovrsnih previranja u njoj samoj tijekom razdoblja njegovog nastajanja, te pokazatelj volje i mogućnosti da se uvijek može izabrati sebe i ići svojim putem, što je u današnje vrijeme divan i hrabar naum.

Cat Power se odvažila, Cat Power dokazala je da se može, no sad koliko je zapravo bila uspješna pokazat će, iskoristi ću njene riječi, “Nothin’ But Time”. No nekako se ne mogu oteti dojmu da se srećom takla samo visine Sunca, te joj još uvijek ostaje mnogo, mnogo zvijezda za uhvatiti. Naravno samo ako to poželi, jer ona to može.

Tekst: Maja Biloglav