Suede na vrhuncu

Očito je da postoji još mnogo nostalgičara za britpopom ’90-ih., pa iz tog razloga možemo vidjeti reunione velikana tog doba poput Blura ili The Vervea ili sada vrlo aktualnih Suede.

Vrhunac Suedove karijere bila je sredina ’90-ih. kada su izdali albume “Dog Man Star” (1994.) i “Coming Up” (1996.). Brett Anderson pri najavi novog albuma “Bloodsports” rekao je da on upravo negdje između ta dva albuma. Mogli smo se zapitati je li to samo varka, budući da nakon tog albuma i u solo karijerama nemaju neke zapažene rezultate, ali kemija Suedea na “Bloodsports” je na vrhuncu i u istom je rangu sa spomenutim albumima koje mnogi smatraju među najboljim albumima ’90-ih. na Otoku.Znači, “Bloodsports” je odličan album koji evocira na najbolje dane benda. Odmak od 11 godina hijatusa donio im je toliko potrebnu svježinu jer, budimo realni, “A New Morning” bio je tek blijeda slika nekad moćnog benda. Danas je to sasvim druga slika, pa svih deset pjesama toliko lagano klize da je teško ne odoljeti stisnuti tipku repeat nakon preslušanog albuma.Svi govore da je punk mrtav već desetljećima, a slično se događa i s britpopom, ali očito je da britpop živi i dalje, možda ne u onoj mjeri da je najpopularniji žanr na Otoku, ali i dalje je dovoljno jak da pogodi naciju u srce, posebno je to dojmljivo kada to učini neki bend koji je nekad bio velik i moćan.

Cijela priča počela je s pjesmom “Barriers” koja je puštena kao free download. Već se s njom moglo uočiti da je bend ponovno u formi jer je svoj klasičan zvuk (tko je čuo bilo koju njihovu pjesmu, zna o čemu pričam jer je zvuk gitare i vokala tipično njihov) nadogradio vrlo pulsirajući i ritmični bubanj što je u konačnici donijelo vrlo eksplozivnu pjesmu kakva im je trebala za povratak, pa ne čudi da baš ona i otvara album.

Slijedi je “Snowblind” koja se odlično poklapa s “Barriers”, dok prvi pravi singl albuma “It Starts and Ends with You” nastavlja tradiciju ljubavnih skladbi koje će se oriti na narednim turnejama.

Kako album dalje odmiče, tako bend nimalo ne posustaje već isporučuje niz beskompromisnih hitova čime možemo zaključiti da su uspjeli napraviti album bez mane, vrlo zaokruženu cjelinu s radiofoničnim pjesmama spajajući tradicionalni britpop i iskustvo, budući da su sada debelo u četrdesetima i više nisu mlađahni kao prije. Kada se spoji nešto takvog, dobivamo albume kao “Bloodsports”, dok, ako su tu samo zbog love, osjeti se drugačija strana priče jer tada na albumima nešto ne štima.

Melodramatičnost tekstova oduvijek je bio zaštitni trademark benda, pa je tako i ovdje. To se možda ponajviše osjeća u mračnoj “What Are You Not Telling Me?” koja je gotovo minimalistička, sa synthovima u podlozi kao glavnim nositeljima pjesme te povremenim ubacivanjem gitara ili gudača, dok Brett jeca stihove poput ”The mysteries of love are not for us, it’s the little things that are tearing us up’‘.

Imamo priliku vidjeti da su mnogi comebackovi totalno bezvezni jer se na staroj slavi pokušava zaraditi još pokoji euro/dolar/funta jer novi projekti štekaju. Na svu sreću, sa Suede to nije slučaj jer su isposlovali album koji se može nositi s njihovim najboljim ostvarenjima u karijeri.

Koliko je god Anderson bio malo izgubljen u samostalnoj karijeri, toliko je ponovno našao sebe u reinkarnaciji matičnog benda i ponovno pruža ono najbolje što zna. Emocije izbijaju na površinu uz glatku melodičnu buku glazbene podloge i podsjećaju nas kako je lijepo bilo u ’90-ima. na Otoku kada smo imali bezbroj britpopera koji su spojili rock s velikim himničnim refrenima.