Subota lijena kao nedjelja

Ocean Colour Scene je jedan odličan britanski bend kojeg je sreća (čitaj hitovi) podosta rijetko pomazila, makar im pjesmarica sadrži neke od najjačih pjesama britpop scene ’90-ih. naovamo. Glavni krivac za to je manjak konstantnosti.

Već u svojim ranim danima Ocean Colour Scene je uspio doseći same vrhove ljestvica u Britaniji, ali kraj ’90-ih. nije baš bio sretan za njih jer su izdali nekoliko prosječnih albuma zbog kojih su brzo pali u zaborav, pa je u tom điru prošao i njihov posljednji album “On The Leyline” koji po kvaliteti spada među najbolje radove benda.

Kako to obično biva kod njih, nakon odličnog albuma slijedi nekoliko slabijih izdanja pa ‘dobitnu formulu’ nisu niti sada prekinuli, budući da deveti studijski album “Saturday” ipak nije dostojan uspoređivanja sa svojim prethodnikom.

Pjesme su karakteristično obojane retro-rock zvukom kojeg gaje od samog početka svoje karijere, često koketirajući s pop-melodijama, s pamtljivim refrenima kojima ovog puta fali nešto više snage pa zbog toga izgleda da se dečki i dalje dobro zabavljaju i da si nisu međusobno dosadili, iako su na sceni već više od dvadeset godina.

Valja napomenuti da su sve skladbe ispod četiri minute čime upotpunjavaju formu starih rock-pjesama svojih uzora koji se najviše ističu u vidu The Beatlesa i sličnih britanskih bendova koji su harali Otokom i svijetom u ’60-ima. i početkom ’70-ih.

Album ima vrlo dramaturški početak u pjesmi “100 Floors of Perception“, ali ubrzo (s refrenom) dolazi sve na svoje mjesto. Slijede “Mrs Maylie” i naslovna “Saturday” koje će se sigurno vrlo rado pjevati na britanskim ljetnim festivalima jer podsjećaju na najbolje dane Ocean Colour Scenea od prije 15-ak godina, a poker uvodnih pogodaka zatvara balada “Just a Little Bit of Love“.

Potom slijede pjesme koje su podosta promjenljive kvalitete. Već s “Old Pair of Jeans” se osjeća lagani zamor materijala, “Sing Children Sing” je raskošna dječja pjesmica, dok je “Harry Kidnap” pjesma koja bi mogla ostati sa “Saturday” ponajviše zapamćena zbog svoje emotivnosti, a posvećena je ocu Paulu Welleru za kojeg možemo reći da je njihov mentor i najveći glazbeni prijatelj.

Moram priznati da je u mojem glazbenom sazrijevanju mnogo utjecao britpop, u njegovom sam vrhuncu taman završavao osnovnu i započinjao srednju školu pa mi je uvijek lijepo sjetiti se tih vremena i bendova kao što su Oasis, Blur, Manic Street Preachers, Ocean Colour Scene i mnogih drugih, posebno kada slože neki novi i zanimljiv album. Ovog puta, Ocean Colour Scene me razočarao, ali ipak je ovo solidan album koji uvelike podsjeća na njihove radove s početka karijere pa će sjetnima “Saturday” biti najbolji njihov rad u novom mileniju, iako je “On The Leyline” mnogo kompaktniji i bolji.

Na “Saturday” bend pokušava na sve načine podilaziti svojim starim fanovima, a u tome nerijetko i uspijevaju, ali pri tome rade mnoge kompromise i žanrovska poskakivanja, tako da je album malo teže pratiti, iako se sastoji od sasvim solidnih pjesama.

Za kraj se nadam da bend neće ponovno krenuti stopama lošijih albuma ili razmišljati o eventualnom raspadu jer su i danas, koliko god bili već iskusan bend, dovoljno svježi za nov početak kojim će moći utjecati na niz mladih koji su tek uzeli gitaru u ruke. Ako tako gledamo, retro-zvukove je najbolje prepustiti starim liscima nego nekim balavcima koji u glazbu ulaze zbog cura i love. Zabavu i ljubav prema glazbi je ipak ljepše čuti, a to su po deveti put ponudili Ocean Colour Scene sa “Saturday”.