Stroj koji nije do kraja razrađen

Vremena ‘ustoličavanja” psihodeličnog rocka u Engleskoj, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, donijela su sa sobom mnoge bendove koji su se okušali u tom pravcu, no tek su rijetki uspjeli i nešto ozbiljno napraviti. Jedni od onih koji nisu iskoristili potencijal kojeg su im mnogi priznavali i naglašavali su Soft Machine (najprije The Soft Machine).

Bend koji je nastao 1966., dvije godine kasnije već svirao s velikim Jimi Hendrixom i u Americi snimio debitantski album “The Soft Machine”, nije se uspio do kraja nametnuti. Isto tako, bend je to koji je bio jedan od prvih koji je uspješno spajao psihodelični i progresivni rock s jazzom i fusionom (ili obrnuto), kombinaciju koja je kasnije, recimo, daleko više proslavila Gentle Giant, a danas se u nešto takvo upuštaju brojni progresivni rock, pa i metal bendovi.

A kraj šezdesetih baš je Soft Machine nametnuo kao glavni bend spomenutog pravca, no već od prvog albuma počeli su problemi, s obzirom da se bend raspao pa nakon nekoliko mjeseci ponovno okupio u drukčijoj postavi, ali i formi muzike. Naime, već od albuma “Volume Two” (1969.) potpuniji naglasak je bio na jazz fusion, dok su se elementi ostalih stilova ‘otapljali’, baš kao i daljnja perspektiva.

Nakon odlaska Roberta Wyatta, osnivača i bubnjara benda, u proljeće 1971. godine, počeo je još nagliji pad popularnosti direktno vezan uz gubitak kontinuiteta kvalitete, na što su velikim dijelom utjecale i sve češće promjene članova. Isto tako, Soft Machine je i dalje mijenjao stil pa je tako u svom opusu zadržao, čak i pojačao utjecaj jazza, smanjio utjecaj fusiona, izbacio, pa može se reći gotovo u potpunosti progresivni rock, a i utjecaj psihodelije postao je diskutabilan.

Zadnja rečenica ujedno je i najkraći mogući, ali mislim dosta precizan opis ovog albuma, koji je skup snimaka s njemačke turneje održane krajem 1971. godine. S obzirom na činjenicu da su snimke stare skoro 40 godina, produkcija je i više nego jasna, čak u nekim dijelovima možda i preglasna, prečista, ‘prepeglana’, pa su, recimo, bubnjevi ponegdje prenaglašeni i djeluju nekoordinirano u odnosu na ostatak ‘instrumentaliziranja’.

Ozbiljniji nedostatak je onaj klasične koncertne atmosfere pa je dojam kako se radi o studijskom, a ne koncertnom albumu. Ipak, bez obzira gledamo li, slušamo li, a u konačnici i izanaliziramo li, bilo kroz individualne kvalitete muzičara, u kojima meni odskaču bas i piano dionice, dok bih sax ipak malo ‘stanjio’, ili sve skupa spojeno u jednu cjelinu, zaista se tu ima što čuti.

Naravno, pod uvjetom da je konzument prvenstveno ljubitelj jazza, dok svi koji su slušali Soft Machine na prvim albumima, ovdje će naići na tek neke poveznice s njima. Taj stilski zaokret i relativna neodređenost, ne bih nikako rekao nedorečenost, ‘koštale’ su možda ovaj bend popularnosti i utjecaja kakvog još i dan danas imaju Pink Floyd, s čijim su glavnim likom iz najranije faze, Sydom Barrettom, također surađivali, pa Yes, King Crimson, Genesis (s Gabrielom) i još neki.

Ovako će, na žalost, ostati upamćeni tek kao proto-prog jazzeri, a upućenijima i kao bend u kojem je jedno vrijeme bio Andy Summers, kasniji gitarist The Policea. Šteta da je tako ispalo, jer Soft Machine, za razliku od mnogih, nije ‘otpao’ na startu, nego mnogo kasnije, kada je već skočio. Samo je trebalo reći ‘hop’.

Zato ga se danas, iako je postojao u kontinuitetu od 1966. do 1984. godine, malo tko sjeća i ovaj jazzerski koncert, koji je i uspomena na preminulog Eltona Deana (1946.-2006.), prava je prilika vratiti neke uspomene. Naravno, onima koji ih imaju.