Štovatelji Freddya Kruegera u novom pohodu

Kako u svijetu metala nailazimo na svašta, tako će i ovaj bend ostati zapamćen po nečemu, iako u svojoj više od četvrt stoljeća dugoj karijeri nije ostavio značajan trag.

Šveđani naziva FKÜ (Freddy Krueger’s Ünderwear) samo naizgled su opaki i
opasni, jer ispod kože su zafrkanti samo takvi, što su pokazali svojim
četvrtim studijskim albumom.

Inspirirani su odjećom Freddya Kruegera iz ”Strave u ulici Brijestova”, horora u nekoliko nastavaka, koji je dobrano drmao filmskim platnom, plašio, ali i uveseljavao mnoge, poglavito tinejdžere nekih prošlih vremena. Glazbeno gledajući, ovo je dobar miks modernog i old school thrash metala, koji podsjeća na današnje kolege kao što su Gama Bomb, a od starijih itekako se osjeti utjecaj M.O.D., ponešto Suicidal Tendencies i mnogo Megadetha i Testamenta.Dakle, ima tu dosta brzih heavy/thrash riffova, pohrapavljenih, razdražljivih vokala, dosta back pjevanja, umjereno utjecajnih, često jednoličnih bubnjanja i zatomljenih baseva. A upravo ta jednoličnost, pomalo i predvidljivost, glavna je boljka albuma, tako će se u njemu najbolje snaći okorjeli fanovi thrasha. Nedostaje više dinamike, razornijih i goropadnijih ritmova, oštrijih i bezobraznijih riffova, no sve u svemu, album se da sasvim pristojno odslušati. Doduše, ne mnogo puta, ali…

Pjesma “Marz Attacks” odlično zvuči i uvelike podsjeća na S.O.D., prvenstveno po brzim ‘bangajućim’ riffovima, ali i vokalno. Larryev vokal jako podsjeća na Paula Baloffa, a na nekim sekvencama i na Chucka Billya, što je posebno čujno u pjesmama “They Feed in The Dark” i “Black Hole Hell“. “Scream Bloody Mosher” i “Terror Train” melodijski i vokalno podsjećaju na Megadeth, u “Esox Lucius” ima destructionovske drskosti, a za kraj je ostavljena najduža pjesma, “Anthem of The Moshoholics“, koja da je himna baš i nije, ali ugodan, miks laganijeg i srednje jakog povjetarca, to već jest.

Album je u četiri navrata protkan nepotrebnim kratkim presjecima, upadicama pod nazivom “The Überslasher”, koje mu djelomično guše protočnost, narušavaju kontinuitet, ali donekle i spašavaju od letargičnosti i monotonije. Katkad ugodan, katkad dosadan, a u prosjeku ipak slušljiv album.