Ronnie Wood
I Feel Like Playing
Datum izdanja: 28.09.2010.
Izdavač: Eagle Rock / Menart
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ronnie Wood dugo je godina figurirao kao osoba koja je u The Rolling Stonese unijela dozu smirenosti i stabilnosti koja im je omogućila ugodno starenje u statusu najvećeg rock benda.
Prije nekoliko godina gledao sam reportažu u kojoj je Wood prikazan kako
se od Stonesa odmara u ulozi obiteljskog čovjeka s kojim sinovi sviraju
po engleskim klubovima. A onda je Ronov privatni život počeo puniti žute stranice tabloida, te su se navodno i kolege iz slavnoga benda počele pitati što se to s njime događa.
Što se tiče glazbe, rijetko tko je u Woodu vidio više od gitarističkog blizanca Keitha Richardsa s kojim već 35. godina svira istu vrstu riffova. Faces, u kojima je Ron bio prije transfera u Stonese, u većini su klasifikacija bili označavani tek kao jedan od najraskalašenijih tuluma iz zlatnog doba seksa, droge i rokenrola.
Kad se uzme u obzir sapunica od privatnog života i uloga sporednog glumca koju je igrao tijekom svoje karijere, malo tko je od njega u njegovoj šezdeset i petoj godini očekivao čvrst, usredotočen i poletan album, no to je upravo ono što je Wood isporučio s “I Feel Like Playing“.
Album može služiti kao pokazni primjer na rock akademijama kako se radi dobar, stari rock. Album otvara opuštena, laganija stvar, pa slijedi malo reggaea, pa brza stvar, pa soul balada, pa malo boogiea, pa opet brza rokačina, pa funk-blues u opakoj verziji “Spoonful” Williea Dixona, itd.
Sve to začinjeno je obilatim količinama čvrstih i prljavih tonova električne gitare, plus red orgulja ovdje, red klavira ili ženskih back vokala tamo. Dakle riječ je upravo o onakvom rocku kakvog sviraju The Rolling Stonesi – zvuk se širi pomoću raznih instrumenata i skretanja u različite žanrove, no bazični blues-rock uvijek je u podlozi – te bi “I Feel Like Playing” komotno mogao proći kao njihov album.
Pritom Wood uistinu zvuči kao Richardsov glazbeni blizanac, ne samo što se tiče sviranja gitare, već je na primjer “Catch You” upravo onakva vrsta pjesme kakvu na albumima Stonesa pjeva Keith, no pitanje je tko je tu na koga više utjecao.
Međutim, ovo je album kakvog Stonesi već trideset godina ne mogu isporučiti zbog cirkusa koji prati svako njihovo novo kotrljanje i zbog kojeg njihovi albumi zvuče puno masivnije i proračunatije od “I Feel Like Playing”. Zato je ovaj album pravo osvježenje za sve fanove Stonesa, kao i za sve one željne rocka stare škole.
Slavni gosti poput Bobbya Womacka, Slasha, Fleae iz Red Hot Chili Peppersa i Billya Gibbonsa iz ZZ Topa pružili su ruke, ali Woodov patentirani zvuk raspuštenog r’n’r jama cijelo vrijeme povezuje priču. Teme pjesama uglavnom se bave ženama, te slastima i negativnim stranama poročnog životnog stila, odnosno ne bave se ničim mudrim, samo rock’n’rollom.
Možda ste sve to čuli prije, no to je još uvijek vrsta glazbe kakva vam može pokrenuti krvotok, a budući da ih nažalost sve rjeđe proizvode ovakve, isplati se potražiti “I Feel Like Playing”.