Što ste uradili, Sonata Arctica?

Kada je Tony Kakko prije objave novog albuma najavio povratak korijenima i starom zvuku Sonate Arctice, fanovi starijih uradaka sigurno su se ponadali nečem boljem od prethodnih nekoliko izdanja.

A kada su prva dva albuma ujedno i najbolja u karijeri jednog benda, dok među ostalima postoji dosta nekonzistentnosti, teško da će bilo kojim novim izdanjem bend potući slavu koja se stekla tim albumima. Takav slučaj, nažalost, prati i Sonatu Arcticu, koja je najavljeni povratak korijenima ispunila tek manjim dijelom, odnosno skoro pa nikako.

Dakle, “Pariah’s Child” je osmo studijsko izdanje Sonate Arctice koji je stigao dvije godine nakon “Stones Grow Her Name”, čije ime predstavlja Sonatinu totem životinju, odbačenog ili napuštenog vuka. “Pariah’s Child” nije, i niti će, biti blizu najboljih albuma, kao što su “Ecliptica” ili “Silence”. Najbliži ipak ostaje prethodnom albumu “Stones Grow Her Name”, bio on malo bolji ili malo lošiji, jer razlike su u ovom slučaju zanemarive.U želji povratka u prošlost Sonata je nakon čak deset godina vratila i svoj stari logo na naslovnicu, koji se posljednji put pojavio na “Reckoning Night” albumu. Da, riffovi su nešto žešći nego na “Stones Grow Her Name”, bliži su onima na “Reckoning Night”, a pjesme bi doista i zvučale žešće i imale puno više potencijala od onih na prethodnim albumima da nema ultra veselih klavijatruskih dodataka, instrumentalija i raznoraznih monologa zbog kojih više zvuče kao cheesy pop metal, nego kao nekakav finski power metal. Mogući razlog takvog zvuka je i taj što se klavijature čine snimljene dosta glasnije nego gitare, i ‘progutaju’ svu žestinu pjesama.

Takvoj situaciji ne pridonose niti stihovi, mada su na Sonatine stihove svi navikli i ima ih svakakvih, od onih koji su prejednostavni pa čak i glupi, do dubljih i emotivnih koji su dosta rjeđi, ali jako cijenjeni. Njihov noviji zvuk sigurno nije iznenađenje, ali se dosta pjesama upravo zbog ovakvih glazbenih i lirskih trenutaka čini upropaštenima ili u najmanju ruku prelaganima. Unatoč tome, Tony je uvijek imao smisla za melodičnost i njegovi zarazni refreni su sposobni privući pozornost na većini pjesmama, iako samo oni ne mogu određivati cjelokupnu kvalitetu ni biti nosivi stupovi čitavog albuma.

Najavni singl “The Wolves Die Young” zapravo je jedna od boljih pjesama ali uz “Cloud Factory” je karakteristična po tome što obje na poslijetku imaju prelagan zvuk. To se posebno može čuti kod “Cloud Factory”, koja bi bila pogodnija za pop pjesmu. “Take One Breath” i mračnija, atmosferična “Blood”, nakon prelaganog klavijaturskog uvoda, prelaze u brzi tempo, a u konačnici ostaju solidne pjesme kojima konačno dominiraju riffovi umjesto klavijatura.

“What Did You Do In The War, Dad?” pozornost privlači refrenom i bubnjevima, no u suštini u baladnim dijelovima joj nedostaje nešto vokalnih emocija na kakve smo navikli od Tonya. “Half A Marathon Man” je brza, zarazna, u hard rock stilu koja bi se uklapala i na prošli album, te jedna od boljih, uz “The Wolves Die Young”. “X Marks The Spot” bi uvjerljivo bila jedna od boljih, da nije toliko čudna. Unatoč žešćim riffovima, monolozi su predugi, a propovjednik sa svojim naglaskom koji usred pjesme u crkvenom stilu propovijeda o svojoj ljubavi o rock glazbi ne pridonosi razjašnjenju ove čudne situacije.

“Love” je još jedna balada kojoj ponovno nedostaju emocije i u konačnici ostaje osrednja, ako ne čak i najgora pjesma na albumu. Posljednja i ujedno najduža, desetominutna “Larger Than Life”, započinje u stilu soundtracka, sa filmskom glazbom, a sadrži nekoliko dobrih trenutaka u vidu zborova, orkestracija po uzoru na filmsku glazbu i pamtljivog refrena.

Ne sumnjamo da će Sonata Arctica pronaći novu i zadržati dio stare publike koja ju vjerno prati i nije razočarana njihovim eksperimentiranjem, komercijaliziranjem i zadiranjima u mainstream glazbu. A poneki fanovi starog zvuka će vjerojatno poželjeti ostaviti “Pariah’s Child” sa strane i čekati sljedeće, tko zna kakvo iznenađenje.