Što se više toga odsvira, veća je šansa da se pogodi prava stvar

29.11.2005. Utorak. Zagreb, klub Aquarius. Nakon žestokog prvog bisa grupa Mercury Rev se vraća na drugi. Publika, oduševljena onim što je čula tijekom prethodnih sat i pol, skandira da hoće još, a neka se dušica (to sam bio ja, ali nemojte to nikome reći) zaderala: “Dark Is Rising!” kao preporuku što bi sljedeće mogli odsvirati.

Članovi grupe se okreću jedan prema drugom i uzbuđeni zbog toplog prijema okidaju prve akorde i iz zvučnika silovito kreće “Dark Is Rising”. U tom momentu publika i bend spojili su se u jedno.

Prije tri godine aktualan album “The Secret Migration” je označio preseljenje u pop rock teritorij, nešto bliže U2. Za razliku od koncerta koji je bio prije tri godine u Zagrebu povodom tada aktualnog albuma, ni publika, a ni kritika nisu najtoplije pozdravili taj album jer “The Secret Migration” nije donio dalje ono što se očekivalo nakon sjajnih “Deserter’s Songs” i “All Is Dream”.

Jonathan Donahue, Jeff Mercel i Grasshopper dugo su vremena šutjeli, pjesma “In a Funny Way” se vrtjela na reklami za jednu telefonsku kompaniju, čak su objavili kompilaciju najboljih stvari, što je često znak za uzbunu: da li Mercury Rev još postoji? Rasprodaju teško izborenu umjetničku viziju u reklame? Uostalom, više nisu mladi i ludi kao nekad, možda su se primirili?

A kad tamo, na isti dan, izdaju dva albuma: “Snowflake Midnight” koji je dostupan na CD-u i “Strange Attractor”, koji će biti dostupan kao mp3 download. Na prvo slušanje “Snowflake Midnight” pokazuje da Mercury Rev ide dalje – ne zanima ih stajanje na jednom mjestu.

Promjena u zvuku ima – prisutno je malo bogatstvo ritam-mašina, iako je i dalje osnovni pravac djelovanja snolika muzika bazirana na klavijaturama, Donahueov piskutavi glasić i carstvo šarolikih zvučnih rješenja.

Ponekad se čini da su Mercury Rev odlučili uzeti sve najbolje iz dosadašnje karijere, ubaciti nazad u kotao i dobro prokuhati. Dosta pjesama ima takav dojam – da su to uglavnom podgrijana jela koja konzumirate dan nakon večere na kojoj ste se skoro udavili u njima.

Ritam-mašine kao novitet su više radi neke forme, a zapravo nisu toliko bitne: nit škode, nit koriste. Pjesme su hermetične, uvrnute, što nije problem, veći je problem što se prečesto ostavlja slušatelja ravnodušnim. Da, to zvuči zanimljivo, pa što? Možda bude kakvog uspjeha ako se albumu smiluju prodavači u dućanima sa skupom audioopremom pa ga počnu puštati da impresioniraju potencijalne kupce.

Za preslušavanje ovog albuma trebaju zečje uši. A bome i konjski živci. Teško da će “Snowflake Midnight” ponoviti uspjeh “Deserter’s Songs” ili “All Is Dream”. Teško da će ikoja pjesma izazvati onakvu bujicu dobrih emocija kao što je to bilo s “Dark Is Rising” s početka teksta.

Uvodna “Snowflake In a Hot World” počinje obećavajuće, ali ubrzo krene u komplicirane sfere i tamo ostaje. “Butterflys Wing” nije loša, “Senses on Fire” je prilično dobra. Vrijedi spomenuti epične “People Are So Unpredictable“, “Runaway Raindrop” i “Dream of Young Girl As a Flower” koje uspijevaju dovršiti vrlo komplicirane glazbene ideje.

Često se pojavljuje osjećaj da je grupa uzela štihače, motike i grablje te odlučila se strahovito potruditi oko ove ploče. Trud je više nego vidljiv, ali umjetnički dojam izostaje u korespodentnoj količini.

A možda je to jedna od onih ploča koju će za 10 godina proglasiti remek-djelom koju nitko nije razumio. Za sada je to još uvijek samo povremeno impresivan uradak od velikog benda kojem je vrijeme da nešto promijeni.

Paralelno s albumom “Snowflake Midnight”, preko Interneta je dostupan još jedan album Mercury Reva, “Strange Attractor“. Po zvuku vrlo sličan pet minuta starijem bratu blizancu, “Strange Attractor” je nešto fokusiraniji, tiši, a i uhu ugodniji. To je 40-ominutna zbirka ambijentalnih psihodeličnih instrumentala koje krasi smanjena ambicioznost, a samim time i smanjena mogućnost da se pogubimo u velikim idejama koje nitko ne razumije.

Izostanak pjevačkih dionica ovaj album čini nekomercijalnijim, ali zaokruženijim djelom, čija je mana ta što je zaposjeo teritorij u kojem je jako teško napraviti suvisao komercijalni proboj, a i kritika se vrlo često prema instrumentalnim albumima odnosi s određenom dozom rezerve.

Možda se na “Strange Attractoru” krije ključ kamo dalje Mercury Rev treba ići sa zvukom. Preslušavajući ga čovjek dobije dojam da je Donahue pomalo potrošen kao pjevač i da bi trebao uvesti neke novitete (malo više inspiracije, na primjer) u svoj izvođačko-pjevački izričaj.

Dođite u Petrovu 3 i dajte krvi. Naročito svježe. Treba Mercury Revu.