Sto puta ispričane folk metal sage

Folk metal se, uzme li se u obzir enormna popularnost koju je doživio posljednjih godina, slobodno može nazvati svojevrsnim fenomenom. No postoji nepisano pravilo prema kojemu svaki takav fenomen nakon maksimalno pet ili šest godina više ne donosi ništa novo i/ili uzbudljivo. Upravo se to, rekla bih, polako počinje događati folk metalu.

Naravno, tu i tamo pojavi se poneki bend kojega poklonici žanra smjesta proglašavaju remek-djelom, pri čemu napominjem da se to odnosi isključivo na ljubitelje žanra.

Objektivno gledajući, malo je novih bendova koji su svojim formiranjem učinili nešto uistinu veliko za folk metal. Tako je to slučaj i s albumom “Sagas“, drugim izdanjem njemačkoga benda Equilibrium, koji je već svojim prvijencem “Turis Fratyr” izazvao buru odobravanja.

Međutim “Sagas”, kao prvo, ne donosi nikakve važnije razlike u usporedbi sa svojim prethodnikom, a kao drugo, baš ništa novo u okviru žanra.

Riječ je o osamdesetominutnom, osobno predugom, ostvarenju koje donosi trinaest pjesama i kojeg njegovi tvorci nazivaju ‘epic viking metalom’. S obzirom na veliki broj bendova koji se definiraju na taj ili sličan način, moglo bi se diskutirati je li on prikladan i kada se spominje muzika ovih Nijemaca ili bi možda bilo bolje pričekati još album ili dva, pa onda pravilno ‘presuditi’.

Što zapravo donose ove germanske sage iz davnina? Kao prvo, treba spomenuti kako je ovo još jedan od albuma koji na prvo slušanje mogu strašno zavarati slušatelja.

Naime, uvodna pjesma “Prolog auf Erden” vjerojatno je najgrandiozniji prolog nekom metal albumu napravljen zadnjih godina. On ne zvuči, kako bi se moglo očekivati, kao poziv na vojnu, već kao nadahnuta epopeja o kakvoj bitci povijesnih razmjera. Ili kao himna koja bi mogla pratiti neustrašivog ratnika iz barbarskoga doba koji ranjen, no još uvijek odvažan, stišćući mač u okrvavljenim rukama, ustaje s tla i prolazi bojnim poljem prepunim ostataka njegovih vojnih drugova. Spoj snažnog basa i blast beatova, nadopunjen upravo savršeno isprogramiranim klavijaturama, koje kao da odražavaju zvuk vojnih trublji, doslovno dira u srce i ondje ostaje zauvijek.

Na to se nakratko nadovezuje vokal, čas oštar i razoran, čas suzdržan i narativan, koji pjesmi daje dodatnu specifičnu notu, koja u sebi objedinjuje osjećaj uznemirenosti i strahopoštovanja.

Upravo ovakva perfekcija u svom najčišćem obličju daje osjećaj kako preslušavate album života, ili barem godine, no tada dolazi veliko razočaranje. Naime, od preostalih dvanaest pjesama, samo tri sadrže dijelove koje se donekle može usporediti s veličanstvenim početkom albuma.

Jedna od tih pjesama, “Heiderauche“, nježna je, lagana oda poganstvu, tijekom koje gostovanje Ulricha Herkenhoffa, jednog od najpoznatijih svjetskih svirača Panove frule (kojeg se može čuti i u filmu “Povratak kralja”, finalnom dijelu najpoznatije fantasy trilogije “Gospodar prstenova”) pokazuje svu svoju raskoš. Međutim, posve nepotreban drugi dio pjesme, koji zvuči kao soundtrack za bajke braće Grimm, pomalo kvari ugođaj, no kada bi on sačinjavao zasebnu pjesmu, nesumnjivo bi bio mnogo efektniji.

Sljedeća se pjesma, “Die Weide und der Fluss“, premda joj naslov zvuči nekako elegično i emotivno, uvelike nadovezuje na raskoš već hvaljene prve pjesme. Na virtuozni klavijaturistički uvod ponovno se nastavlja epski ‘krvavi’ zvuk, pojačan moćnim muškim zborom.

Odličan scream vokal s virtuoznim gitarama u pozadini ponovno ustupa svoje mjesto uvodnom ‘ratničkom’ motivu, koji se pojavljuje još nekoliko puta tijekom pjesme. No drugi dio pjesme, s podosta nezanimljivih gitarističkih dionica, opet predstavlja bolnu točku.

Konačno, posljednja od interesantnijih pjesama, “Mana“, ujedno je i posljednja na albumu, i u više od šesnaest minuta trajanja prava je mala riznica raznolikosti, koja uglavnom ipak ne znači i inovativnost. Njena najsvjetlija točka jest violinski solo gošće Agnes Malich iz augsburškog filharmonijskog orkestra, a pojavljuje se i nekoliko sjajnih trenutaka već spominjane Panove frule.

I to bi bilo sve što se može reći o novome albumu Equilibriuma; albumu na kojemu su navedeni trenuci manje-više jedini vrijedni slušanja. Ovaj bend svakako ima svoj vlastiti stil, koji se ne može nazvati lošim, no koji nije veseo poput Korpiklaanijeva, već je prije njegova brutalnija verzija. Također, Equilibrium nije ni epičan poput Moonsorrow, barem ne konstantno.

Ukratko, pretežno je riječ o sto puta ispričanim folk metal sagama, o bendu čije će svako izdanje objeručke prihvatiti die-hard fanovi Equilibriuma i podžanra, dok su šanse da će ostali učiniti isto vrlo male.