Steven Wilson: P kao pop, ne kao progresiva

    524

    Steven Wilson

    To The Bone

    Datum izdanja: 18.08.2017.

    Izdavač: Caroline International

    Žanr: Pop, Progressive Rock, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    To The Bone
    Nowhere Now
    Pariah
    The Same Asylum As Before
    Refuge
    Permanating
    Blank Tapes
    People Who Eat Darkness
    Song Of I
    Detonation
    Song Of Unborn

    Steven Wilson je, citirajući The Daily Telegraph, “vjerojatno nasjuspješniji britanski glazbenik za kojeg nikad niste čuli”. Nakon deset albuma benda Porcupine Tree, Wilson se 2010. godine okrenuo solo karijeri, najvjerojatnije trajno ugasivši matični bend.

    U kratkim crtama radi se o jednom od najznačajnijih i najkreativnijih suvremenih prog rock glazbenika koji je, izbjegavajući mainstream u širokom luku, svojim osebujnim glazbenim izričajem stekao poprilično visok ugled kako kod kolega tako i kod kritike. Nakon gotovo trideset godina aktualnosti na sceni čovjek je konačno zaglibio u mainstream. Pa što? Pa ništa…

    Muziku podržava

    To The Bone” je peti Wilsonov dugosvirajući studijski uradak. Uvijek iznenađujuće dobar Wilson je ovog puta pripremio posebno iznenađenje – pop album. Je li dobar? U odnosu na prethodna dva albuma “The Raven That Refused To Sing” te posebice remek-djelo “Hand.Cannot.Erase”, ovaj album je kamilica. Od brutalno dobre progresive satkane od složeno strukturiranih pjesama, zrelih melodija i zeznutih ritmova, Wilson se okrenuo ka pop izričaju. Nije to, primjerice, situacija kao kad je Metallica snimila “Black album” ili “Load”. Bilo bi to prije kao da je Metallica nakon “Load-a” snimila “Re-Load” po recepturi Madonninog “Like a Virgin”.

    O čemu se dakle radi? “To The Bone” je vrhunski isprodicirana progresivna pop-rock ploča kod koje elementi progresive cure na kapaljku. Od čovjeka koji je s jazz fusionom znao baratati k’o veliki očekivalo se da eksperimentira i istražuje, ali ako su elementi cupkajuće disko muzike istraživanje i eksperimentiranje, onda u pisanju pjesama mora da je sve dopušteno i nitko na tome ne smije prigovarati. Uzevši u obzir da je ovo umjetnik kojemu bi na katalogu pozavidio i Yes i to iz bogovske “Fragile/Close To The Edge” faze, postavlja se pitanje: “Koji se vrag dogodio?” Iz nekog razloga Wilson je jednostavno odlučio pojednostaviti stvari.

    Album relativno ima svoj tok i u svojoj je domeni cjelovit. Iznimno je to pitak album, relativno lagan za slušati, a melodije su pamtljive i pijevne. Ritmovi većim dijelom naprosto drmaju, ponegdje su i radikalno plesni. Pjesme su u prosjeku čvrsto strukturirane i jako dobro aranžirane, a ono o čemu Wilson pjeva daleko je od neuvjeljivog i banalnog. I sve to skupa zvuči dovoljno dobro da se lako zavuče pod kožu. Pa ipak, nešto tu nedostaje. I nešto kao da je ovdje zbilja višak.

    Sporni singl sumnjive kvalitete, “Permanating”, zvuči poput krize srednjih godina. Lako je reći kako Wilson ovdje glazbeno sazrijeva i razvija se te kako za prihvaćanje Wilsona kao novopečenog meštra od pop produkcije treba biti otvorenouman. No, ako je uživanje u ovakvoj prosječnoj poskočici stvar otvorenoumnosti, onda kvragu, do koje mjere ta otvorenoumnost u domeni stvaranja i konzumiranja muzike može i treba ići?! Svakom svoj gušt, istina. Ali granica negdje mora postojati. A Wilson s “Permanating” samo što ne probije sve moguće granice i sroza se direktno do razine Eurovizije. Uz pjesme kao što su “Pariah”, “Refuge” i “Song of Unborn” ovdje naprosto nema mjesta ikakvom disko ritmu.

    Ove tri navedene pjesme vrhunci su albuma i nastavak su Wilsonove tradicije izvrsnosti. Uz direktan i obećavajući ulet s naslovnom pjesmom, te s čudesnom “Pariah” (glas genijalne Ninet Tayeb!) već na trećem mjestu, album zazvuči itekako moćno. Tim više što se ubrzo na listi nađe “Refuge” (usna harmonika Marka Felthama!), u slučaju da slušatelj na justintimberlakeovski falset tijekom “The Same Asylum As Before” uspije zažmiriti na jedno oko.

    Sve se pretvara u sprdačinu s “Permanating”, poludisko komad od kojeg će se fanovi prog rock/metal Stevena Wilsona ograditi kao vrag od tamjana. Naredna kratkometražna “Blank Tapes” u odnosu na, primjerice, “Transience” s “Hand.Cannot.Erase” zvuči poput popunjavanja rupa u nedovršenom albumu, a kvaziepska, devetminutna “Detonation” u odnosu na neka ranije Wilsonova maratonska muzička propitkivanja, poput “Anesthetize”, “The Holy Drinker” ili “Ancestral”, sramotno donosi znatno manje muzike. Ipak, ritam je zarazan i otvara se mnoštvo prostora za vrhunske improvizacije, pa stoga nema sumnje da će “Detonation” biti eksplozija uživo, pogotovo ako Wilson kao lead gitarista sa sobom na turneju opet povede čuvenog Guthrijea Govana.

    Vrijedna spomena svakako je eksperimentalna “Song of I” koja oduševljava mračnijim ugođajem i čitavo vrijeme održava određenu dozu neizvjesnosti. Za kraj je ostavljena predivna “Song Of Unborn” koja uspješno zaključuje ovu (ne)sretnu cjelinu.

    Na svašta se čovjek navikne, ne znajući da li glazbeno otupljuje ili se razvija. Reklo bi se kako “To The Bone” nastavlja niz genijalnosti Stevena Wilsona te da je to djelo kojemu treba duže da se zakači za moždane vijuge, a za što pak treba biti otvorenouman za nove muzičke stilove i izražaje, a ne piliti samo po jednom kao krajnji sivonja. U tom smislu, novi Steven Wilson s udarim “Permanating” mora da je samo za odlikaše. Mi ostali zahvalit ćemo dežurnom svevišnjem biću što će “Fear Of A Blank Planet”, “Grace For Drowning”, “The Raven…” i “Hand.Cannot.Erase” postojati do daljnjeg.

    Muziku podržava
    Stisni