Steve Morse kakvog manje poznajemo

Svi koji Stevea Morsea najviše doživljavaju kao gitarista Deep Purplea, a nisu možda puno upućeni u ono što još radi, ovaj bi ih materijal mogao jako jako iznenaditi. Jer, ovaj Amerikanac u svojoj je karijeri i prije nego se pridružio tim hard rock velikanima ubilježio čak i veće, da se tako izrazimo, uspjehe.

Uz nekoliko priznanja za najboljeg gitarista, nominacija za Grammy, spomenimo da je imao zapaženu karijeru sa svojim prvim ‘pravim’ bendom The Dixie Dregs (1975.-1982.), pa sa Steve Morse Bandom i soloprojektima od 1983. godine, kao i s brojnim cijenjenim muzičkim umjetnicima. Isto tako, nije nezapaženo prošla niti njegova ‘epizoda’ sa znamenitim prog rockerima Kansas, s kojima osamdesetih snimio dvije ploče.

Iako je u njegovoj, pa ‘ajmo je nazvati tako, ‘aristokratskoj’ obitelji (otac ministar, majka umjetnica na klaviru i psiholog), tradicija bila više vezana uz klasične instrumente, Steve je odabrao gitaru i, po svemu sudeći, nije pogriješio. Jer očito je za nju bio prirodno talentiran pa je izrastao u jednog od najosebujnijih, ili možda bolje rečeno, najuniverzalnijih i najzanimljvijih gitarista posljednjih tridesetak godina.

Bilo da se radi o funku, rocku, countryu, jazzu, fusionu, bluesu, hard rocku ili čemu god drugome, njegovo prebiranje po žicama doista djeluje impresivno, inteligentno, školovano, s puno osjećaja, ali i s velikom razinom improvizatorskih sposobnosti. Rekao bih i da je većinom jako pedantan i racionalan, a dosta manje egzibicionistički gitarist.

Da je tome tako, moguće je uočiti na ovom izdanju, koje obuhvaća dva koncerta s dva njegova benda na dva CD-a i jednom DVD-u. Jedan je sa The Dixie Dregs, održan 29. studenog 2001. godine u Toads Placeu, New Haven, a u sklopu kratkotrajnog toura, na kojem je održano 14 koncerata. Ta se turneja desila nakon što je Deep Purple završio svoju, pa je Steve nakratko ‘reformirao’ TDD.

Uz njega, ovaj su koncert odsvirali i bubnjar Rod Morgensten, klavijaturist T Lavitz, basist Dave LaRue i Jerry Godman, violinist Mahavishnu Orchestra. I to koncert kojim dominira gotovo pa savršenstvo sklada i stilska univerzalnost. Kako općenito, tako i u individualnim naslovima i izvedbama.

Iako, rekao bih da jazza ima u najvećem obimu, pogotovo u pjesmama “Assembly Line“, “Justice for All” ili “Kat Food“, ali i većini preostalih.

Naravno, gitare nisu inferiorne niti u jednom naslovu, pa se može čuti i njih jako puno, pogotovo u naglašenim solo dionicama. “Bloodsucking Leeches“, gdje se nije ‘bježalo’ niti od bluesa, ili pak “Sleeveless in Seatle” svakako su pjesme koje tome idu u prilog.

Spomenutoj stilskoj univerzalnosti pripada i “Hereafter“, laganija progresivna rockerica s psihodeličnim ugođajem, ali i neizostavnim jazz elementima.

Drugi disk sadrži tri pjesme manje, dakle njih šest, nešto je više baziran na gitarističkom izražavanju, s puno solaža, mada, jazzerski, blueserski i prog rockerski elementi u prezentacijama svih instrumenta niti ovdje nisu izostali.

Finoća i punoća zvuka, s potpunim koncertnim ugođajem i tu se nastavlja. I nekim drukčijim temama. Kao što je, u prvom redu, country jazz polka “The Bash“, a najgitarističkiji naslovi djeluju mi “Odd Man Out” (psycho prog rock) i “Ionized“.

A što se tiče dodatnog DVD -a, njega je uputno najprije ubaciti u računalni player, jer automatski izbacuje menu u PDF-u, pa se prije pregledavanja vizualnog zapisa može naći hrpetina korisnih informacija. Poput onih vezanih uz biografiju, ali i covere albuma, fotogaleriju, kao i galeriju logoa, među kojima se nalazi i onaj Deep Purplea.

Naravno, ovo je više za onako usput, jer glavni sadržaj DVD-a nudi potpuniji ugođaj, obzirom da ima ‘bogatiji’ sound (5.1¸), a i izvrstna interakcija publike može se ovdje i vidjeti i skoro pa doživjeti. Sat i pol koncerta The Dixie Dregsa opisano je ukratko u audio reviewu, i sve to vrijedi za video, a drugi dio bonus DVD-a je koncerta Steve Morse Band iz New Yorka, održanog 27.4.1992.

To je jedan fini, onako najviše akustični, tipičan klupski koncert, na kojem je prisnost između publike i izvođača još više došla do izražaja. U pedesetak minuta nastupa stalo je 13 pjesama, a broj izvođača se dva puta pojačavao.

Najprije je prve četiri pjesme, većinom na akustičnoj gitari, odsvirao Steve Morse, onda mu se na slijedećih sedam pridružio basist Dave LaRue, a na zadnje dvije i klavijaturist T Lavitz. Dakle, uhodan The Dixie Dregs tim.

Taj je koncert malo više rockerski, mada se, pogotovo nakon ‘ulaska’ basa, a kasnije i klavijatura, opet malo stilski ‘prošaralo’, najevidentije u posljednjoj, countryevskoj “Rocky Top“.

Sveukupna tri sata materijala Steve Morsea mnogim našim ljudima moguće prikazuju onakvog kakvog ne poznaju, pogotovo onima koji su 2003. u Zagrebu i(li) lani u Splitu utvrdili da se radi o odličnom hard rock, pa čak bih rekao po onom što sam vidio, heavy metal gitaristi.

Mislim da je to točno, ali sve što Steve pruža u Deep Purple, ma kako to posebno bilo, tek je djelić onoga što zna i može. A da toga ima jako puno, najbolje se može vidjeti na ovoj kolekciji.