Sterilnost pobijedila ritmičnost

Imali su hitčinu, a potom su imali i hit i svijet im je bio pod nogama. Krenuli su raditi na novim pjesmama, pa je krenulo prvo odgađanje, pa drugo, pa treće… Ipak, novi album The Ting Tingsa napokon je ugledao svjetlost dana.

Snimanje, dosnimavanje i slično na svu sreću nije se odužilo poput posljednjeg albuma Gunsa, ali očito je da su imali velikih problema što se jako dobro čuje na albumu za kojeg se na prvu može reći da uopće nije toliko hitoidan kao prvijenac. Nešto slabije pjesme bile su primorane većem post-kemijanju u studiju, a krajnji rezultat je tako-tako, moglo je puno bolje.Podosta pjesama zvuči kao da su odbačene s prvog albuma, podosta njih zvuče kao neki rariteti iz ’80-ih, dok ostatak kao da ima etiketu ‘ajmo pokušati popuniti album pjesmama koje će nalikovati na ove prve dvije kategorije’. Time smo dobili donekle ujednačen album kojem nepresušno nedostaje pjesma poput “That’s Not My Name” ili barem “Shut Up and Let Me Go”.Naravno, slušajući album pomalo čudan ispada sam kraj s pjesmama “Help” i posebno “In Your Life” koje možda ukazuju na neki novi put kojim bend želi krenuti. Baš ta posljednja “In Your Life” zvuči kao uvrnuti folk komad s jako izraženim gudačima, kao da je The Ting Tings posjetila Regina Spektor ili Joanna Newsom i špricnula im dozu freak folk virusa.

Sterilnost u zvuku jasno se uočava u većini pjesama, pa je tako već uvodna “Silence” napumpana do nebesa, tako da se zapravo vrlo malo čuje izvorne ritmike i melodije, već sanjivost uzima danak. Takvu sanjivost recimo Goldfrapp zna mnogo bolje iskoristiti od The Ting Tingsa.

Djelomičnu zaraznost i eventualnu hitoidnost donosi skladba “Hit Me Down Sonny” koja zvuči kao da je ostala sa sessiona prošlog albuma. Tom pjesmom ipak pokazuju da će i “Sounds from Nowheresville” vrlo vjerojatno imati vrlo dobru prođu, posebno u live nastupima.

Pjesme poput “Give It Back” ili “Guggenheim“, koliko god bile žanrovski različite, mogu se svrstati pod zajednički naziv prosječno i očekivano, s premalo žara i eksplozivnosti. Tako nažalost protječe i većina albuma. Bend jednostavno podilazi publici i radi pjesme kakve bi fanovi očekivali od njih, ali ne uspijevaju napraviti završnu notu, nadodati im onu melodijsku crtu koja je zarazila mnoge na albumu “We Started Nothing“.

Sad bi najlakše bilo reći da su The Ting Tings pomodan bend koji je uspio piknuti veliki hit i time si otvorio vrata medijskog prostora na kojem će živjeti narednih godina dok se njihova zvijezda skroz ne izlista, ali to bi možda bilo malo pregrubo, barem u ovom trenutku kad im je ovo tek drugi album.

Sljedeći album zasigurno će pokazati je li “That’s Not My Name” izuzetak ili ovaj muško-ženski duo može barem donekle ponoviti ovaj uspjeh, a do tada ne preostaje ništa drugo nego dati šansu ovom albumu i otići vidjeti ih uživo, iako je “Sounds from Nowheresville” za nekoliko kopalja slabiji od “We Started Nothing“, ako ni za što drugo, onda za pjesme poput “That’s Not My Name” i “Shut Up and Let Me Go”.