Stazama zagrobnih avantura

    742

    Venomous Maximus

    Beg Upon The Light

    Datum izdanja: 05.07.2013.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Metal, Stoner

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Funeral Queen
    2. Path of Doom
    3. Give Up The Witch
    4. Father Time
    5. Dream Again
    6. Moonchild
    7. Battle For The Cross
    8. Venomous Maximus
    9. Mother Milk
    10. Hell´s Heroes

    Ravno iz teksaških pustinja, preciznije iz grada Houstona, u sveobuhvatnu akciju ‘kopiranja’ bendova koji su formirali rock/metal scenu prije četiri desetljeća, u epidemiju koja definitivno poprima svjetske razmjere a epicentri su joj u Švedskoj i SAD-u, uključila se i četveročlana skupina Venomous Maximus.

    Album koji je pred nama bend je snimio prošle godine vlastitim
    financijskim sredstvima i bez izdavača, da bi se uskoro našao pod
    šeširom Napalm Recordsa, koji uz Nuclear Blast tako postaje glavno
    utočište za bendove stoner rock/metal orijentacije.

    Dakle, pristup koji Venomous Maximus ima spram glazbi nije ništa novo i fanovi žanra će ga dosta lako prihvatiti, no ono što ga čini malo drukčijim je izraženije mračna, pesimistično-depresivna atmosfera nakrcana okultnim tekstovima o magiji, vještičarenju ili pak o demonima. U zgusnutoj kombinaciji progresivno-psihodeličnog rocka, proto metala, hard rocka, nekako najviše do izražaja dolazi doom rock/metal, s kombiniranim masnim, gustim, tvrdim, tupim i teškim doom, te grubljim, naoštrenijim groovy i melodiziranijim heavy riffovima, te arhaičnim zvukovima, na čemu je album u najvećem dijelu i baziran.Bas distorzije nekako su više usmjerene modernijoj heavy impulzivnosti, a bubnjevi očekivano mračni, otežanih ‘udaranja’ uglavnom pravilnih ritmova, s pokojim energičnijim prijelazom koji zna ‘dignuti’ pjesmu. Gregg Higginsovo pjevanje, iako na momente djeluje kao da ga je netko ‘instalirao’ s ceste i slučajno ubacio, čak zna djelovati nesinkronizirano, katkad i neharmonično, u generalnoj je formi pripadajućih, zatamnjenih, hrapavo-prašnjavih, namrgođenih, čak i vrišteće-derajućih karakternih osobina. Instrumental “Funeral Queen“, s orguljama i grmljavinom, zatim “Father Time” s elektroničkim naslagama, akustikama i kombinacijom pjevanja i naracije, te folkersko-akustično i teatralno gudački mračnjak s umirućim pripjevavanjem pri kraju, atipične su pjesme na albumu.

    Među ostalima možemo pronaći manje-više karakterističan sound, punoću, tvrdoću, ali i elastičnost, bogme i dinamičnost, sve to uglavnom u srednjim i usporenijim ritmovima, s tek pokojim ubrzanjem. “Path of Doom” je progresivne orijentacije, nakrcana riffovima i mračnim melodijama po svim presjecima, uz fini, ‘hevijanerizirani’ gitarski solo, a “Moonchild” kontinuirano dinamična pjesma s dosta prosvjetljenijih riffičnih melodija, trodimenzionalnim ritmovima, izvrsnim bubnjarskim prijelazom, vokalnom raznovrsnošću i najviše epske atmosfere. “Venomous Maximus” stvar je s najjačom heavy orijentacijom, a na progresivnoj psihodeliji najviše leži “Hell’s Heroes“, koja kombinira teže i mračne elemente s osvježenijim riffovskim melodijama i kontinuiranim osjećajima straha.

    Uglavnom, kako je navedeno, nema se tu previše novoga za čuti, no radi se o albumu na koji nema previše zamjerki. Ni previše upada, niti pak ispada izvan stoneriziranih rockersko/metalnih standarda, pa će ljubitelji Pentagrama, Saint Vitusa, Black Sabbatha, čak i Mercyful Fatea i Mastodona, u njemu pronaći sasvim solidnu zanimaciju.

    Muziku podržava