Venomous Maximus
Beg Upon The Light
Datum izdanja: 05.07.2013.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Metal, Stoner
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ravno iz teksaških pustinja, preciznije iz grada Houstona, u sveobuhvatnu akciju ‘kopiranja’ bendova koji su formirali rock/metal scenu prije četiri desetljeća, u epidemiju koja definitivno poprima svjetske razmjere a epicentri su joj u Švedskoj i SAD-u, uključila se i četveročlana skupina Venomous Maximus.
Album koji je pred nama bend je snimio prošle godine vlastitim
financijskim sredstvima i bez izdavača, da bi se uskoro našao pod
šeširom Napalm Recordsa, koji uz Nuclear Blast tako postaje glavno
utočište za bendove stoner rock/metal orijentacije.
Dakle, pristup koji Venomous Maximus ima spram glazbi nije ništa novo i fanovi žanra će ga dosta lako prihvatiti, no ono što ga čini malo drukčijim je izraženije mračna, pesimistično-depresivna atmosfera nakrcana okultnim tekstovima o magiji, vještičarenju ili pak o demonima. U zgusnutoj kombinaciji progresivno-psihodeličnog rocka, proto metala, hard rocka, nekako najviše do izražaja dolazi doom rock/metal, s kombiniranim masnim, gustim, tvrdim, tupim i teškim doom, te grubljim, naoštrenijim groovy i melodiziranijim heavy riffovima, te arhaičnim zvukovima, na čemu je album u najvećem dijelu i baziran.
Među ostalima možemo pronaći manje-više karakterističan sound, punoću, tvrdoću, ali i elastičnost, bogme i dinamičnost, sve to uglavnom u srednjim i usporenijim ritmovima, s tek pokojim ubrzanjem. “Path of Doom” je progresivne orijentacije, nakrcana riffovima i mračnim melodijama po svim presjecima, uz fini, ‘hevijanerizirani’ gitarski solo, a “Moonchild” kontinuirano dinamična pjesma s dosta prosvjetljenijih riffičnih melodija, trodimenzionalnim ritmovima, izvrsnim bubnjarskim prijelazom, vokalnom raznovrsnošću i najviše epske atmosfere. “Venomous Maximus” stvar je s najjačom heavy orijentacijom, a na progresivnoj psihodeliji najviše leži “Hell’s Heroes“, koja kombinira teže i mračne elemente s osvježenijim riffovskim melodijama i kontinuiranim osjećajima straha.
Uglavnom, kako je navedeno, nema se tu previše novoga za čuti, no radi se o albumu na koji nema previše zamjerki. Ni previše upada, niti pak ispada izvan stoneriziranih rockersko/metalnih standarda, pa će ljubitelji Pentagrama, Saint Vitusa, Black Sabbatha, čak i Mercyful Fatea i Mastodona, u njemu pronaći sasvim solidnu zanimaciju.