Linkin Park
The Hunting Party
Datum izdanja: 13.06.2014.
Izdavač: Warner Bros
Žanr: Alternative, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kakvi su to bili zaokreti, Bože moj! Mega-popularni i mega-uspješni mega-bend od 2010. godine zamusao se do neprepoznatljivosti, a četiri godine kasnije vratio se tamo gdje pripada – u analognije, gitarističkije, bubnjarskije i slušljivije rock vode.
Možda će epitet mega-bend nekome zagrebati dušu, ali ovisno o generaciji kojoj netko muzički pripada, treba samo pogledati brojke, prihode, rashode, prodaju, poziciju na festivalima, cijenu, promociju turneja i te vražje YouTube klikove…
Uostalom, da Linkin Park nije iznjedrio jednu novu generaciju nu-metal klinaca, nikada se ne bi vodile tolike debate o potrebi i smislu da kroz 14 godina usavrše jedan žanr, pa da malo odrastu, pa da još malo više odrastu, pa da zaborave da su ljudi, pa da zaborave što su to obični instrumenti i da naposljetku shvate da su možda malo pretjerali.
Dakle, s minimalnim aranžersko-producentskim eskapadama Linkin Park su snimili jedan skroz dobar alternativni album. Nije to ni onaj dobro-poznati suhoparni red repanja kitice, pa red melodičnog agresivnog refrena, već jedan kompletni bend kod kojeg se zna tko što radi, koji je ubrzao agresivni ritam nevjerovatan za dosadašnji Linkin Park (“Mark the Graves”), i koji je svoj nu-metal analognijim zvukom uveo u novo doba.
I to nije ni skriveno ni zamršeno ni zakomplicirano. Odmah “Keys to the Kingdom” pokazuje sve – agresivne distorzirane vokale i toliko gitara i (prepoznatljivih) bubnjeva da je duša dosta brzo krenula sjedati na svoje mjesto. Pa stvar “All for Nothing” koja ih je (opravdano) toliko podsjećala na Helmet da su morali (i na gitaru i na vokal) pozvati Pagea Hamiltona.
“Rebellion” im je Daron Malakian malo previše ‘poSOAD-izirao’, a “Drawbar” je lagani tihi instrumental koji nam lijepo pokazuje kako se muzičari nekada znaju lijepo poigrati s očekivanjima publike. To što gostuje Tom Morrelo ni najmanje ne znači da smo dobili nešto logično kao što je napravio s Cypress Hill na “Rise Up“.
Zadnji gost – Shinodin heroj Rakim pojavio se na singlu “Guilty All The Same” koja je predstavila album na jedan logični, ali možda i proračunat način. No, činjenica je da i build-up pjesme i bubnjevi itekako izlaze iz okvira u koje su bili ukalupljeni u svojim počecima. A kad smo kod iznenađenja – “War” (inače jako česta riječ kroz cijeli album) je vjerojatno najveće! Odbrojavanje i eksplozija u punk stilu koju su sami opisali kao počast Bad Religionu.
Očekivane melodijice i laganice su MTV-evski singl “Until It’s Gone” i melodično-grandiozna “Final Masquerade” na pragu nedavnih partnera 30 Seconds To Mars.
I, čisto da za kraj ostanu u atmosferi koja me je osvojila – “A Line In The Sand“. Pjesma od 6 i pol minuta je do sada bila brutalna tabu tema u svijetu Linkin Parka, a sada nosi opis ‘epska’, ‘raznolika’, ‘svakojaka’ i ‘zanimljiva’. Genijalan metal riff i puno dijelova koje su uspjeli posložiti na jednostavan i učinkovit način.
Ako bi zasićena scena i publika ovdje uopće imala potrebu tražiti nekakvu negativu, onda se uvijek možemo vratiti na ‘nedostatak hrabrosti’ i/ili ‘želje za daljnjim istraživanjem’. No, kod benda koji je svoju eksperimentalnu fazu protumačio i kao uspješnu, ali i kao neshvaćenu, sto puta će radije odabrati djetinjastu otrcanu predvidivu rock peglaonu, nego nedefinirano izdrkavanje bez cilja i razloga.
Zato – dobrodošli natrag!