Stavi pravu stvar na pravo mjesto

    3247

    Linkin Park

    The Hunting Party

    Datum izdanja: 13.06.2014.

    Izdavač: Warner Bros

    Žanr: Alternative, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Keys to the Kingdom
    2. All for Nothing
    3. Guilty All the Same
    4. The Summoning
    5. War
    6. Wastelands
    7. Until It’s Gone
    8. Rebellion
    9. Mark the Graves
    10. Drawbar
    11. Final Masquerade
    12. A Line in the Sand

    Kakvi su to bili zaokreti, Bože moj! Mega-popularni i mega-uspješni mega-bend od 2010. godine zamusao se do neprepoznatljivosti, a četiri godine kasnije vratio se tamo gdje pripada – u analognije, gitarističkije, bubnjarskije i slušljivije rock vode.

    Možda će epitet mega-bend nekome zagrebati dušu, ali ovisno o generaciji kojoj netko muzički pripada, treba samo pogledati brojke, prihode, rashode, prodaju, poziciju na festivalima, cijenu, promociju turneja i te vražje YouTube klikove…

    Uostalom, da Linkin Park nije iznjedrio jednu novu generaciju nu-metal klinaca, nikada se ne bi vodile tolike debate o potrebi i smislu da kroz 14 godina usavrše jedan žanr, pa da malo odrastu, pa da još malo više odrastu, pa da zaborave da su ljudi, pa da zaborave što su to obični instrumenti i da naposljetku shvate da su možda malo pretjerali. Bubnjar Linkin Parka nije neki novi Mike Portnoy, niti je gitarist reinkarnacija Jimija Hendrixa, ali mi ih je zbilja bilo žao na “A Thousand Suns” i “Living Things“. Jako si teško mogu zamisliti kako su stajali u studiju iznad ramena svog gazde i rekli “Wow, baš mi je super ovo! Idem snimati!Odgojen na gitari i distorziji, ali otvoren za elektroniku, ipak mi nije bilo jasno što to slušam i pitao sam se zar Mikeu Shinodi Fort Minor nije bio dovoljno podatan projekt za svoje eksperimente. I onda se dogodila 2014. godina i nekoliko uvodnih stvari koje su, manje ili više, izrodile album stilski najbliži “Minutes To Midnight“, a rezultatom možda i najbliži njihovom vrhu.Jedna je (valjda) sviranje cijelog “Hybrid Theory” na festivalima, druga je noga u dupe Ricku Rubinu s kojim su napravili sve od “Meteore” naovamo, treća je ulazak gitarista Brada Delsona na jedan od producentskih stolaca, a četvrta je želja Shinode da složi agresivni album kojeg je zamislio kao prethodnika prvom albumu (nešto kao što često snimaju “prequele” raznim filmovima o strip junacima)…

    Dakle, s minimalnim aranžersko-producentskim eskapadama Linkin Park su snimili jedan skroz dobar alternativni album. Nije to ni onaj dobro-poznati suhoparni red repanja kitice, pa red melodičnog agresivnog refrena, već jedan kompletni bend kod kojeg se zna tko što radi, koji je ubrzao agresivni ritam nevjerovatan za dosadašnji Linkin Park (“Mark the Graves”), i koji je svoj nu-metal analognijim zvukom uveo u novo doba.

    Muziku podržava

    I to nije ni skriveno ni zamršeno ni zakomplicirano. Odmah “Keys to the Kingdom” pokazuje sve – agresivne distorzirane vokale i toliko gitara i (prepoznatljivih) bubnjeva da je duša dosta brzo krenula sjedati na svoje mjesto. Pa stvar “All for Nothing” koja ih je (opravdano) toliko podsjećala na Helmet da su morali (i na gitaru i na vokal) pozvati Pagea Hamiltona.

    Rebellion” im je Daron Malakian malo previše ‘poSOAD-izirao’, a “Drawbar” je lagani tihi instrumental koji nam lijepo pokazuje kako se muzičari nekada znaju lijepo poigrati s očekivanjima publike. To što gostuje Tom Morrelo ni najmanje ne znači da smo dobili nešto logično kao što je napravio s Cypress Hill na “Rise Up“.

    Zadnji gost – Shinodin heroj Rakim pojavio se na singlu “Guilty All The Same” koja je predstavila album na jedan logični, ali možda i proračunat način. No, činjenica je da i build-up pjesme i bubnjevi itekako izlaze iz okvira u koje su bili ukalupljeni u svojim počecima. A kad smo kod iznenađenja – “War” (inače jako česta riječ kroz cijeli album) je vjerojatno najveće! Odbrojavanje i eksplozija u punk stilu koju su sami opisali kao počast Bad Religionu.

    Očekivane melodijice i laganice su MTV-evski singl “Until It’s Gone” i melodično-grandiozna “Final Masquerade” na pragu nedavnih partnera 30 Seconds To Mars.

    I, čisto da za kraj ostanu u atmosferi koja me je osvojila – “A Line In The Sand“. Pjesma od 6 i pol minuta je do sada bila brutalna tabu tema u svijetu Linkin Parka, a sada nosi opis ‘epska’, ‘raznolika’, ‘svakojaka’ i ‘zanimljiva’. Genijalan metal riff i puno dijelova koje su uspjeli posložiti na jednostavan i učinkovit način.

    Ako bi zasićena scena i publika ovdje uopće imala potrebu tražiti nekakvu negativu, onda se uvijek možemo vratiti na ‘nedostatak hrabrosti’ i/ili ‘želje za daljnjim istraživanjem’. No, kod benda koji je svoju eksperimentalnu fazu protumačio i kao uspješnu, ali i kao neshvaćenu, sto puta će radije odabrati djetinjastu otrcanu predvidivu rock peglaonu, nego nedefinirano izdrkavanje bez cilja i razloga.

    Zato – dobrodošli natrag!

    Muziku podržava