Staro zlato za sva četiri godišnja doba

Ime Drage Diklića starijim generacijama ne treba predstavljati, a novije generacije pamte ga po šarmantnoj cameo ulozi u filmu “Blagajnica hoće ići na more”.

Riječ je o svestranom glazbeniku koji se podjednako dokazao kao vokalni
interpretator na tragu Deana Martina ili Franka Sinatre i skladatelj
koji je stilski uronjen u šlagere, jazz i swing.Novo izdanje “Zlatna kolekcija”, na dva diska, kompilacija je šezdesetogodišnjeg rada i kao takva obavezno je slušanje za sve pop-manijake kojima su se “Biža”, “Brad Pitt”, ili kakav drugi glazbeni isprdak popeli na vrh glave.

Diklić je glazbeni zavodnik koji to radi polako, temeljito i sa stilom: njegovoj muzici treba dati vremena. To nije glazba koja će biti svedena na popunjavanje tišine dok se pere suđe ili radi neka druga rabota, jer Diklića treba dobro (po)slušati zato što on nikad neće reći direktno što želi, nego će ostaviti slušatelja da važe između njegovog bezgrešnog fraziranja, nostalgično-zavodničkog senzibiliteta i samih stihova odnosno melodije pjesme.

Ako ćemo se pitati u čemu je Diklić bolji, osobno bih prednost dao Diklićevim vokalnim vještinama – nevjerojatno kako opušteno pjeva standarde npr. Paula Anke i onda se naizgled nehajno ‘prešalta’ u vlastite napisane stvari.

Diklićeva verzija “Don’t Play That Song” nimalo ne zaostaje za verzijom Arethe Franklin, štoviše, ima dobrodošlu dozu iskričavosti. Bilo da je riječ o obradama ili o vlastitim originalima, Diklićeve su pjesme ‘njegove’ – njegov glas ih hametice ‘privatizira’ i tijekom tog procesa ne gube ništa, naprotiv, zvuče kao kolekcija starog zlata kojeg ste naslijedili od bake ili prabake – ono je donekle anakrono za naše glazbeno doba, ali doba se ionako mijenjaju. U ranijim radovima Diklić preko pjesme ‘razvuče’ i sebe i gudače i aranžmane, ritam-sekcija za 21. stoljeće uopće nije ‘funky’, a ni nema se baš vremena čekati ‘poantu’. No poanta nije u kraju, nego u emotivnim vrludanjima, priželjkivanju vremena i ishoda koji se nisu dogodili, u melankoličnoj atmosferi i zavođenju slušatelja i slušateljica džentlmenskim metodama.

Već letimičan pogled na ovih 40 naslova otkriva Diklićevu fascinaciju godišnjim dobima s naglaskom na jesensku idilu (“Jesen na morskoj obali”, “Jesenska ruža”, “Septembar”, “Poklonit ću ti jesen svog života”), dok je proljeće misteriozno odsutno. Druga Diklićeva umjetnička opsesija su naravno žene (niz naslova “Daniela”, “Marie, Marie”, “Marija”, “Izmijenila si se, Ana”, “Katarina”). Diklić u pjesmama često ruminira, nostalgičan je, a glas mu zvuči kao da je Diklić tipičan noćni ćuk koji je svoje najbolje dane proveo noću.

Iako je šteta što je izvođač Diklićeva kalibra u zadnjih dvadesetak godina više poznat kao aktivni igrač bridža nego kao glazbenik, ova kompilacija podsjeća da riječ ‘zlatna’ u njenom imenu ne znači samo marketinški trik, nego i stvarno stanje.