Stari Prince bolji od novog

“Hello. How are you?“, prigodno nas pozdravlja Prince na samom početku pjesme “Wow”, s kojom vrlo odlučno otvara album “Plectrumelectrum”.

Iako bismo iz stihova koji slijede (“You can call it the unexpected or you can call it… wow“) mogli iščitati namjeru da nas zadivi nekakvim neočekivanim zaokretom u svom izričaju, on to ne radi.

Dapače, u ovih je 12 pjesama Prince puno sličniji sebi nego na plastičnom i nemelodičnom albumu “Art Official Age” kojeg je paralelno izbacio na tržište.

Dobar ritam kojim cijela Plectrumelectrum priča započinje nastavlja se i u “Pretzelbodylogic” te “Aintturninaround“, pjesmi u kojoj palicu prepušta djevojkama iz benda 3deyegirl (s kojim supotpisuje cijeli projekt).

Slijedi dobar stari guitar jam u instrumentalki koja nosi ime albuma, a nakon toga ženski 3deyegirl opet vodi glavnu riječ u lijepoj i umirujućoj baladi “Whitecaps“.

U pjesmi “Fixurlifeup” Prince se latio i kritiziranja današnjeg društva i njegovih kolektivnih iluzija, a to radi na način da tijekom pripjeva naše uši časti svojim prepoznatljivim urlikom rock derišta (iako po broju godina to nije već dugo). “Boytrouble” je suvišna i usudio bih se primijetiti čak vrlo iritantna stvar koja me svojom repetitivnošću i prazninom podsjeća na glazbene noćne more tipa “Royals” ili “Hollaback girl”.

Dojam bitno popravlja “Anotherlove“, gdje Prince u drugoj polovici pjesme demonstrira svoje izuzetno gitarističko umijeće na kojem mu može pozavidjeti i Jack White te slični majstori novog doba.

Upravo se na ovoj, posljednjoj upečatljivoj stvari na albumu jasno čuje kako 56-godišnji glazbeni kameleon bolje zvuči kad jednostavno prebire po gitari, ne obazirući se previše na trendove, nego kad se previše trudi biti drugačiji od svih.
Jedina je šteta što taj nadahnuti čovječuljak od metar i pol visine već jedno dulje vrijeme nije u stanju svoj talent ukomponirati u kvalitativno skladnu cjelinu.

Tekst: Tino Friščić