Stari brzi vlak na poznatim tračnicama

Ono što se podrazumijeva malim predahom za druge, manje originalne, manje plodne i manje talentirane izvođače, to se kod Vana Morrisona zove dramatična kriza inspiracije.

Ciklus objavljivanja ‘jedan album u tri-četiri godine’ gotovo je danas standard za većinu izvođača u popularnoj muzici, s izuzetkom divljaka poput Ryana Adamsa, Jacka Whitea, Nicka Cavea, Neila Younga i Elvisa Costella kojima valjda i fotosinteza sobnih lončanica može biti inspiracija za album. U društvo gore navedenih muzičkih šljakera ubraja se i Van Morrison, jedino što je on u zadnje vrijeme usporio.Čovjek je ove godine navršio 67, no ne mogu se ne spomenuti ‘mravlje’ navike: u gotovo pola vijeka diskografske aktivnosti, jedine pauze dulje od dvije godine između albuma bile su između 1974. i 1977., te nakon albuma “Keep It Simple” (2008.) i recentnog “Born To Sing“.Ono što ‘svi’ znaju o Morrisonu jest da čovjek voli kurentne glazbene trendove kao Bandić engleski, tako da “Born To Sing” sadrži poznati glazbeni izričaj koji ima vrlo malo ili ništa trendovske sveze s Ljetom Gospodnjim 2012. Dakle, soul, jazz, keltski utjecaji, prepoznatljive Vanove vokalize (glas mu se malo produbio, ali sve to ide u rok službe). Morrison, inače s nadimkom ‘Belfast Cowboy’, često pjesme radi instinktivno: je’n, dva, tri, bend svira ‘groove’, a on ‘izviče’ svoje vokalne dionice, te se s vrlo malo nadosnimavanja stvar uobliči u konačnu snimku.

S novim albumom to nije tako: dojam je da je Morrison veliku pažnju poklanjao svakom detalju (što možda objašnjava dulju stanku), tako da bi pravi naziv albuma trebao biti “Born To Sing and Play”, jer čovjek i dalje uživa u pjevanju i svirci k’o prase u blatu. Starom broju s “Too Long In Exile”, “Close Enough For Jazz“, Van je napisao riječi i uvrstio ga na ovu ploču, a uvodna, reddingovska “Open The Door To Your Heart” u sjećanje će možda dozvati “Wild Night” s albuma “Tupelo Honey”.

“Born To Sing” album je koji po opusu pripada jazzerskom polu kauboja iz Belfasta: deset pjesama traži sat vremena slušateljeve pažnje. Osim produljenog trajanja i djelovanja, “Born To Sing” donosi vrlo tople i zanimljive jazzerske klavirske i puhačke dionice koje se tako dobro osjećaju unutar pjesme da je teško zamjeriti ‘predugo trajanje’.

Liričke preokupacije Vana Morrisona također ne pokazuju nikakve pomake: i dalje su to njegove antimaterijalističke ‘mantre’ plasirane iz toka svijesti koje zvuče mnogo bolje kad ih Van pjeva, nego na nekoj večeri poezije. Iz relativno ujednačene cjeline izdvaja se naslovna pjesma. Van još uvijek ima sposobnost razgaliti slušatelja, ubaciti mu preko zvučnika zamjetnu količinu radosti, energije i duhovnosti i pri tome zvučati autentično i neiskvareno. To je umjetnost.