Stara rock priča je ispričana na nov način

Zanimljiva je stvar s tim rock’n’rollom. Koliko god on bio star, naboran, izubijan i naoko gotovo pokopan – ne, još nije umro!

Nekakvim magičnim i alkemijskim postupcima stari i mladi majstori tog zanata uspijevaju iz njegove standardne forme, strofe, refrena, strofe, prijelaza i još jednog refrena izvući nešto friško, vrijedno i zanimljivo.Takav je slučaj i s albumom “Perfectamundo” vokala i gitare benda ZZ Top Billya Gibbonsa. Ovaj dugobradi hombre se nakon pedeset godina bendovskog egzistiranja odlučio na prvi samostalni projekt u kojem je izmiksao jazz, funk, blues, afro-kubanske ritmove, svoje sočne solističke dionice i povremene izlete u zvuk B3 klavijatura i dobio zanimljiv završni produkt.

U nedavnom intervjuu za jednu glazbenu tiskovinu Gibbons nabraja najvažnije ploče koje su utjecale na njegov glazbeni izričaj. Ima tu svačega: od The Nightcapsa do Stonesa, od Muddy Watersa do Georgea Jonesa. Ima i Douga Sahma, Jimmya Reeda… Kad se sve to propusti kroz filter njegovog hardcore rhytm’n’blues izričaja dobijemo zanimljiv novi album koji funkcionira kao amalgam gore navedenih glazbenih stilova. Pitanje je zašto to nije moglo biti izvedeno pod okriljem ZZ Topa? Pa, fanovi su se već jednom razbjesnili kad su ovi promijenili stil sviranja, a fanovsku bazu ne treba provocirati, oni su najčešće naučeni na jedno, konzervativni, znaju što žele i baš to žele dobiti.

Na albumu “Perfectamundo”, oslobođen okova matičnog benda, potpomognut pratećim bendom BFG i sa sigurnim i iznimnim Martinom Guiguiem za klavijaturama, dok mu u rukama visi njegova vjerna gitara, Gibbons je snimio jedanaest pjesama u četrdeset minuta svima poznate, a opet nove glazbe.

Ima nekoliko autorskih pjesama među kojima vrijedi istaknuti “Sal y Pimiento” i “Hombre Sin Nombre” (da, mnoge su na španjolskom). U ovima dvjema tekst se većinom svodi na Gibbonsovo ponavljanje naslova pjesama, poput mantre.

Od tzv. covera tu su “Got Love If You Want It” i “Pickin’ Up Chicks on Dowling Street“. Radnja ovih dviju kompozicija već je iz naslova samorazumljiva. Naime, često se na ovom albumu radi opet o klasičnoj ZZ Topovskoj scenografiji: unutrašnjost automobila koji lagano klizi ulicama, u njemu je ‘sharp dressed man’ koji promatra cure koje ‘imaju noge i znaju ih koristiti’.

U naslovnoj pjesmi albuma on sugestivno pjeva “Shake that ass“. Sve je, dakle, jasno. Između muškaraca i žena ovdje nema previše razgovora i Gibbons ostavlja da glazba obavi ostatak posla i dovrši konverzaciju. A glazba je to puna ritmičnosti i zove na ples. Ponekad je fina ‘lounge’ pozadina koja može popraviti slab dan, a ponekad je frajerska, ‘cool’ tvorevina koja reže poput žileta.

Ukoliko ste obožavatelj ‘starih načina’ i vremena kad je rock bio mlad evo ploče za vas. Stara rock priča je ispričana na nov način. To je učinio čovjek čiji je obožavatelj bio i jedan Jimi Hendrix.