Srozavanje ugleda

Kroz cijelu svoju gotovo 50-ogodišnju karijeru, Etta James nametnula se kao jedna od najtalentiranijih R&B, jazz i blues izvođačica. Na svom novom albumu “All The Way” ova trostruka dobitnica Grammyja odabrala je uistinu neobičan izbor pjesama zbog kojih bi većina izvođača neslavno propala, no to ne znači da je Etta James briljirala ovim uratkom. Naprotiv, album je relativno spasila samo činjenica što ga je otpjevalo ime Ette James.

Čudno je što su najveći, najbolji i najpoznatiji glasovi svijeta glazbe gotovo uvijek bili posve nesposobni za bilo kakav autorski rad, te su uvijek ovisili o tuđim pjesmama (Frank Sinatra, Celine Dion, Barbra Streisand i mnogi drugi). Uvijek me je zanimalo kako odabiru pjesme koje će pjevati, biraju li ih oni sami, ili ih netko bira za njih?

Zašto se to pitam? Iz razloga što mi je nevjerojatno da se na jednom albumu nađu pjesme Leonarda Bernsteina (“Somewhere“), Princea (“Purple Rain“), Simply Reda (“Holding Back The Years”), Johna Lennona (“Imagine“), Marvina Gayea (“What’s Goin’ On“), Jamesa Browna (“It’s A Man’s Man’s Man’s World“), R.Kellyja (“I Believe I Can Fly“) i par standarda iz 1930-tih.

Jasno, samo najveći mogu posložiti ovakav odabir i uspješno izaći iz čitavog projekta visoko uzdignute glave. Nažalost, Etta James gubi korak s najvećima.

Njezini problemi počeli su se javljati svaki put kad bi iz glazbenih voda zaplovila prema onim ovisničkim, vraćajući se svaki put tek samo naizgled neokrznuta, sve dubljeg i dubljeg glasa koji je čak počeo griješiti pri pjevanju uz konstantne nemogućnosti izvlačenja i pogađanja nekih tonova, pogrešnog odabira tonaliteta pjesme i slične boljke koje se veteranima ne bi smjele događati (naravno, nisam stručan kritizirati nečije pjevanje, jer to bi značilo da moram pjevati bolje od osobe koju kritiziram, ali Etta James više ne zvuči poput nekadašnje Ette James, što se vrlo lako da usporediti).

Ostavimo se njezinog pjevanja za trenutak i obratimo pažnju na jeftine aranžmane, lošu produkciju koja je, gotovo za ne povjerovati, uspjela ‘prigušiti’ kompletnu nimalo impresivnu glazbenu pratnju (postoje mjesta gdje je gotovo nemoguće razaznati što sviraju klavijature ili gitara), istovremeno prebučno istaknuvši vokal u prvi plan (gotovo poput karaoka), pa se stječe dojam amaterizma i demo snimke (dodatno pojačan čudnim zvukovima i šumovima za koje još nisam uspio dokučiti što su – mikrofonija ili nešto drugo? Ako su nešto drugo, onda aranžman nije jeftin, već katastrofalan).

Same pjesme izazivaju dosadu (mada nevjerojatno zvuči da postoji dosadnija i bljutavija verzija “Holding Back The Years” od originala), a razlog je jednostavan i tako očit: Etta James nije se unijela niti u jednu pjesmu.

I sad dolazimo do razloga zašto gubi korak s najvećima: većina izvođača koji su obdareni lijepim glasom uvijek biraju (ili im drugi biraju) pjesme koje mogu prigrliti poput svojih vlastitih, pjesme koje mogu interpretirati kao da su ih sami napisali, kao da su proživjeli svaku napisanu riječ.

Etta James odabrala je jednostavniji put: odlučila je snimiti njoj drage pjesme, ali onda taj album nikad nije trebao ugledati svjetlo dana, trebao je ostati samo za nju (pa da dodamo mali dašak crnog humora – da ga netko može objaviti kao neobjavljeni materijal nakon njezine smrti).

Sve pjesme otpjevane su uz takvu dozu neutralnosti, gotovo posve lišene emocija, stoga im se gubi prvotni smisao, jer nije dovoljno otpjevati neku pjesmu samo stoga što ju se može otpjevati, pjesmu treba osjetiti i doživjeti.

Da neki znanstvenik u skoroj budućnosti planira napraviti kombinaciju jukeboxa i robota s fantastičnim glasom koji može otpjevati bilo što, i ako noći provodi bez sna razmišljajući kako taj glas treba zvučati, topla preporuka mu je nek’ nabavi ovaj album. Problem će mu biti riješen, a on će se konačno pošteno naspavati.