Spoj tradicije Afrike i ‘divljine’ Zapada

O ovim pustinjskim ‘blueserima’ se mnogo priča u zadnje vrijeme, tako da detaljniji opisi zbilja nisu potrebni. Mnogobrojni kritičari su album “Amassakoul” proglasili vrlo dobrim, inovativnim, mističnim, antiknim i ne znam kakvim sve još imenima. Da li su Tinariwen zaista zaslužuli ovakvu pozornost, pročitajte u nastavku teksta.

“Amassakoul ‘n’ Tenere” otvara ovo izdanje na miran i staložen način, polako nas uvodeći u svijet tradicionalne glazbne s Malija. Njihovi nježni tonovi uz grupno i solo pjevanje nas upoznaju sa svim elementima na kojima Tinariwen baziraju svoju glazbu. Odmah postaje eminentno da su neke svoje tradicijske instrumenete zamjenili modernijima poput gitare, no način sviranja i vrstu glazbe zapravo nisu promjenili, tako da se ova pjesma prije može nazvati reworkom tradicionalne pjesme i njenom interpretacijom na modernim instrumentima. No stvari se bitno mijenjaju već na sljedećoj pjesmi koja se pojavljuje pod imenom “Qualahila Ar Tesninam“, u kojoj se prvi put na ovom albumu osjeća utjecaj zapadne kulture na njihovu glazbu. Gradeći pjesmu kroz kombinaciju rock i tradicijskog zvuka, uspjeli su iskoristiti ono najbolje iz obe tradicije – dinamiku i snagu rock zvuka kao i hipnotičnost, bogatstvo i ljepotu tradicijske glazbe i spojiti to u jednu zbilja lijepu cijelinu.

Pjesma “Chatma” uvodi onaj blues zvuk u njihovu glazbu o kojem su se svi tako raspisali, no ne na način na koji vi to najvjerojatnije mislite/doživljavate – dakle kao sjetni ili čak tužni gitarski zvuk, nego već kao logičan razvoj melodija koje nastaju kada se tradicijska pjesma koja je u pisana u sjetnom tonalitetu izvede na gitari umjesto na instrumentu za koji je u originalu napisana, dok se sama pjesma bavi tematikom rata i žrtava rata tako da njeni sjetni zvuk uopće nije nešto začuđujuće. “Arawan” nam uvodi jako zanimljiv segment u ovaj album, jer se naime ovdje prisutni vokali Alhousseni Abdoulahi i Ibrahim Ag Alhabiha na određeni način približuju rapu kroz recitiranje stihova u kojima zapravo govore o teškom životu u pustinji, nedostatku vode i svakodnevnoj borbi za život. Glazba u pjesmi je izrazito jednostavna jer se sastoji isključivo od skankin gitarskih riffova i tradicionalnog bubnja koji je stavljen u drugi plan tako da zapravo pjesmu grade vokali i gitara.

Pravi blues zvuk doživljavamo tek na pjesmi “Chet Boghassa” koju otvara gitara koja je u potpunosti orijentirana u blues smjeru, dok se naravno svi ostali instrumenti striktno drže tradicije kao i vokali koji pjevaju na način kako im nalaže predaja. U ovoj pjesmi postaje eminentno ono što je napisano na naljepnici na prednjem dijelu CD-a, dakle pustinjski blues koji u istom trenutku zvuči moderno i drevno ili divlje i duhovno i koji na najljepši način spaja ova dva, na oko razdvojena svijeta. U pjesmu “Tenere Dafed Nikchan” nas ponovo uvodi blues orijentirana gitara koja zajedno s vokalom kojeg savršeno prati i pomaže mu izgraditi pjesmu. Zanimljivo je to što osim gitare i vokala u pjesmi jedini instrument je flauta koja se sramežljivo pojavljuje u ovoj predivnoj elegiji posvećenoj teškim noćima uz logorsku vatru u pustinji. U pjesmi se u potpunosti osjeća šamanski hipnotički utjecaj glazbe koju rade Tinariwen, i tu, u ovom bogatstvu emocija izbija ona iskonska energija koja pokreće i drži ljude u pustinji na životu uprkos teškim uvjetima – energija koja se sastoji od nadljudske želje za preživljavanjem kao i od ljubavi prema tim nepreglednim pješćanim prostranstvima.

Ipak možda me se najviše dojmila pjesma “Aldhechen Manin” i to prvnstveno zbog činjenice da koristi reggae ritam u službi tradicionalnalne glazbe. Upravo je ovo fascinantna činjenica s obzirom da ritmovi s Jamajke, čija večina stanovnika vuče korijene iz Afrike, se koriste i u jednoj ovakvoj skladbi. Nemojte sada zamišljati nekakav pustinjski reggae jer je zvuk ostao isti, samo što je riff gitare koji gradi pjesmu preuzet iz reggae glazbe i to je to. Pjesme o Bogu su oduvijek bile prepune posebnog duha i mirnog ugođaja, tako da me prilično iznenadila pjesma “Eh Massina Sintadoben” koja svoj korijen nalazi u izrazitom blues zvuku kao i tradicijskoj glazbi. Pjesma je vrlo bogata zvukom, kako gitarskim notama i soloima tako i perkusijama i vokalima, što čini ovu pjesmu jednom od zvukom najbogatijih pjesama na albumu.

Završna pjesma albuma “Assoul” nam donosi kombinaciju zvuka flaute i pjevača koji poznaju tehniku trbušnog pjevanja što stvara zvukove koji me podsjećaju na vibriranje zvučne vibracije Om kod budističkih svećenika, tako da svi koji su čuli budiste kako vibriraju Om znaju što govorim.

World music glazba me uvijek privlačila svojim bogatstvom, mirom, starinom, duhom i odnosom prema prirodi. Slušajući glazbenike iz tog žanra možete istovremeno i osjetiti i čuti ono što vam oni žele poručiti kao što možete osjetiti tugu, radost i ponos glazbenika koji pjevaju i sviraju takvu glazbu. Naravno ukoliko su iskreni (a večina ih je). Tinariwen nam daju sve ovo gore navedeno, ali i mnogo više od toga. Oni nam svoju poruku prenose na nama prihvatljiviji način – koristeći moderne instrumente na tradicionalni način – ili drevne instrumente na moderan način.

Preslušajući CD došao sam do sljedećeg zaključka: Tinariwen zasnivaju svoj zvuk na tradicijskoj glazbi koju izvode na modernim elementima i pošto je njihov zvuk pomalo islamski orijentiran, dolazi do stvaranja zvukova koji pomalo podsjećaju na blues zvuk, no mislim da je za taj blues zvuk više odgovoran sami instrument nego sama glazba.

Bilo kako bilo, Tinariwen u današnjem vremenu kada nas sa svih strana obasipaju svakojakim klonovima svega i svačega ipak donose jedno osvježenje i unose bitnu promjenu. Stoga mi ne preostaje nego najtoplije preporučiti ovo izdanje!