Soundtrack za svetu ispovijed

Zanimljivo je kako često ovisnici o tabletama, methu ili bilo čemu koji odlučuje svoj život okrenuti religiji na silu postignu ne samo da više nisu ovisnici, nego sve postaje bolesno savršeno. Odjednom konstantno sija sunce, Dimebag je živ, više nemaju škembu, Ameri više nisu svjetski policajci, pobijeđen je efekt staklenika, repka je prvak svijeta itd… Sve to već nam je ispričao Brian ‘Head’ Welch u svojoj knjizi pa nećemo o tome. Sada ima i metal album. I to skroz dobar.

Album “Save Me from Myself” je povratak u glazbeni svijet bivšeg gitarista Korna, i s obzirom kakve albume mu trenutno rade bivši kolege, Head je definitivno snimio album s kojim će više metalheadsa biti zadovoljno.

Iako mnogi povlače paralelu s Kornovim stvarima, meni to i nema baš toliko veze jedno s drugim. Ali, ako ćemo tako, može se reći da je Head još negdje u razdoblju oko albuma “Issues”.

To pokazuje spooky uspavankica na otvaranju albuma i pjesmi “L.O.V.E.“. Ipak, njegova muzika puno je melodičnija, i melankoličnija od svega što su Korn ikada snimili, a moglo bi se reći da je i malo plića i puno slušljivija. A pored zadnja dva albuma Korna, baš tome sam se nadao od Heada.

Hitoidne stvari kao jako ritmičan i kontroverzni singl “Flush“, pa “Loyalty” (o bivšem bendu i pisanju hitova) i “Re-bel” s dječjim i gospel vokalima obuhvatile su njegovu ideju. Jednostavno moćne i melodične, uvijek su društvo dale pokojem elektronskom ukrasu, i pokazale dosta melodičnu stranu ovog čovjeka.

Najosobnija stvar koju je napisao (bar tako kaže) je naslovna – vrištajući poziv Bogu u pomoć, a “Die Religion Die” je stvar koja mi je najviše podigla album u očima.

Naime, za razliku od većine novopečenih vjernika, Head nije bespogovorno prihvatio sve vezano za Crkvu i religiju, i nije izmaltretirao metal fanove s time. Kritički se osvrnuo na incijative Crkve i optužio ih da staromodnim pogledima tjeraju mlade od Boga. To nam najbolje ocrtava jako zlo otpjevani refren i bolni krikovi.

Head se jako trudio i oko pjevanja i oko riječi. Dok mu ovo prvo ide sasvim solidno (ima i vrištanja i clean umornog pjevušenja), riječi dosta često znaju biti plitke i predvidive.

Naravno, većinom je opjevao svoje demone iz prošlosti, borbu sa suicidalnim mislima i zahvalu Bogu što mu je pomogao. Ali i na ovakvom albumu, moram priznati, vokal mi opet služi samo kao još jedan instrument i tako na njega gledam. Tu ulogu odradio je odlično.

Nije on virtuoz i nema širinu kao Davis, ali ima toplu boju glasa koja super paše uz njegov moderni metal. Zvuk gitare je dostojan njegovog imena (ali ne i onako bombastičan kao Kornov u starim danima), bubnjevi (odsvirao ih Josh Freese iz A Perfect Circle) su trebali biti puno žešći i glasniji, a vokali su, da opet ponovim, za jednog čovjeka koji nije pjevač – odlični.

Naravno da je Head još uvijek jako ‘zelen’ u svojim solo počecima, jer nema dobro znanu potporu još četiri frenda. Inače se pjevači odlučuju na solokarijeru, a Head je kao gitarist napravio jako hrabru stvar. I rezultat mu je ohrabrujuć.

Istina, nema onakvih bombastičnih hitčina kao u Kornu ’90-ih godina, ali iz turbulentnih godina izvukao je najbolje i snimio sasvim pristojan slušljivi metal album.

Da ne bi u recenziji bivšeg člana Korna bilo premalo riječi o pionirima nu-metala, treba zaključiti sljedeće – nevezano za njegov narkomanski bijeg, oni su se razišli i u glazbenom smislu.

Korn i dalje ima onu eksperimentalnost, a Head se smirio u komerijalnijim i glasnim metal vodama. Zovite me plitkim ziherašem, ali ja sam trenutno više na njegovoj strani.