M. Craft
Blood Moon
Datum izdanja: 17.06.2016.
Izdavač: Heavenly Recordings
Žanr: Folk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Martin Craft je kantautor, kompozitor i producent s trenutno tri adrese – Joshua Tree, Berlin i London.
Nastupa pod nazivom M. Craft i dosad je izdao šest EP-a na etiketi 679 Recordings i tri albuma, s aktualnim, za tri različite diskografske kuće, a trenutno je na Heavenly Recordings. Dok je živio u Canberri, svirao je u psihodeličnom bendu Sidewinder, sada poznatom kao The Zillions, s bratom Nickom Craftom.
Nakon života u Londonu, preselio se u Los Angeles, a nakon toga u Joshua Tree u pustinji Mojave, gdje je i nastao “Blood Moon”. Živio je u kolibi u potpunoj izolaciji da bi postigao ambijent i atmosferu samodostatnosti koja je, ponekad, potrebna da bi se izrazila kreativna energija glazbenika. Izvan gradskog kaosa i urbanističkoga tempa života, boravak u tišini i uravnoteženosti prirode dobio je potpuni izraz na ovom izdanju.
Dok slušate album, kao da vas odvede u krajeve okružene glasovima životinja, bojama prirode, zvukom kiše i mirisom drveća. Harmonija koju priroda nosi savršeno je artikulirana na ovome albumu. Štoviše, sam album je toliko harmoničan i odmjeren u svojoj bogatoj jednostavnosti da zvuči upravo kako zvuči boravak u prirodi. M. Craft kao da je pokušao uhvatiti tišinu koja odjekuje u pustinji i pretočiti je u glazbu. Malo paradoksalno, ali upravo je tišina osamljenosti u prirodi ono što se čuje na albumu.
Glazbenik je sam izjavio da ta tišina kojom je bio okružen zapravo i nije tišina jer priroda je prepuna zvukova, ali ih mi ne čujemo jer smo zaglušeni bukom grada. Upravo ti zvukovi prirode čuju se u deset pjesama, koliko ih sadrži album “Blood Moon”.
Strukturno težište albuma je klavir i on je dominantna priča ovoga izdanja, stoga to nije klasični folk album, nego više soundtrack boravka u prirodi.
Na prvo sušanje, M. Craft zvuči kao spoj Bona Ivera i Sufjana Stevensa, i to je dobra stvar. No, M. Craft ipak više naginje dream-pop i akustičnom, pa čak i ambijentalnom, izričaju. To se ponajviše osjeti na “Chemical Trails” i “Morphic Fields” u kojima dominira klavir i postiže se ta zanimljiva atmosfera imitiranja zvukova iz prirode.
“Love Is The Devil” je prekrasna klavirska balada koja započinje gotovo kao “Last Flowers to Hospital” Radioheda, no ipak se transformira u nešto tipično za M. Crafta. Mekani i suptilni vokal najviše je došao do izražaja u ovoj stvari.
Iza nje slijedi “My and My Shadow” kao druga najjača stvar na albumu u kojoj je postignuta savršena ravnoteža vokala i instrumenata. Tekstualno je prilično jednostavna, ali ipak najbogatija značenjima.
Pred sam kraj albuma nalazi se sjetna i lagana “Where Go The Dreams” s tekstom “Don’t ever wait for a dream, dream on…”.
“Blood Moon” je najzrelije izdanje M. Crafta dosad i jedno sanjivo putovanje kroz prirodu koja odjekuje u svakoj pjesmi.