Solidno od Grohla i društva – može i puno bolje

Već mi je dosadno čitati uvijek iste početke priča, biografija ili recenzija benda Foo Fighters. Zato ću se ja potruditi da ovaj uvod nigdje ne spomene bivši bend frontmena Davea Grohla.

Trenutni bend snimio je više albuma nego prošli, trenutni bend postoji duže nego prošli, trenutni bend je obilježen jednostavnošću, pristupačnošću i simpatičnošću, a na kraju krajeva, i vremena su potpuno druga, tisućljeće je daleko odmaklo i siguran sam da su mnogima Foo Fightersi bolji. A već ima i novih klinaca, dovoljno mladih da nikad nisu ni čuli za Nirvanu (joj, ipak nisam uspio!).

“Echoes, Silence, Patience & Grace” već im je šesti album, i na prvi pogled (ili na prvi sluh) može se reći da su na siguran i provjeren način pospajali sve što su dosad napravili, te da je ovo kombinacija njihovih najboljih trenutaka. Ali ovaj album ipak nije toliko koncentriran i potpun, i definitivno nema onu snagu koju su postizali dosadašnjim hitovima. Njihov dosta logičan potez, koji ih je ipak koštao veće uzbudljivosti i uvjerljivosti.

“Pretender” je prvi singl i prva stvar, jedna među boljima koja puca na kartu sjećanja na pjesme kao “All My Life” ili “Best of You”, a “Let It Die” (kažu da se osvrnula na odnos s Courtney Love) je polulagana-poluglasnija, pa svojom kombinacijom akustične gitare i kasnije dinamike postaje kandidat za buduću ‘hitčinu’. Još jedan komercijalni adut je “Long Road to Ruin“, koja sunčanim pozitivnijim pop-rock stavom vraća misli na prvi album.

“Strange Things” i “Summers End” osvnule su se na drugu akustičnu polovicu albuma “In Your Honor“, a ova druga će fanove probati razveseliti vedrim california-country stilom.

Prosječna “Erase Replace” je srednjeg tempa, ali će ostati zapamćena kao jedna s odličnim pamtljivim refrenom. “Ballad of Beaconsfield Miners“, jedina instrumentalna stvarčica, ustvari je nekakvo akustično gitarističko pletenje s gostom Kaki Kingom, koje je Grohl složio nakon što je jedan rudar zatrpan duboko pod zemljom zatražio iPod s pjesmama Foo Fightersa da se smiri.

Najbolji trenuci albuma (i ponajbolji karijere) definitivno su pjesme “Come Alive” i “But Honestly“, koje počinju lagano, ali se bude i prerastaju u prave rock ‘stvarčuge’, koje Grohl začini svojim zanimljivim vokalima. No ni te stvari nisu zvučale snažno kako su mogle, jer iako su se opet udružili s producentom Gil Nortonom (isti koji je radio hit-album “Colour and the Shape”), miks je nekako premekan i bezazlen.

Cijeli album je mrvicu lakši i zreliji, osjeti se to u većem dijelu, pa je zatvoren totalnom ‘klavir-balada-uspavankom’ “Home“, ali nije nikakav veliki pokušaj pomaka u zvuku. Jasno je to, jer Grohl i ekipa nikad nisu bili tu zbog revolucije, već su složili bend s kojim će se zabavljati i svirati po stadionima. Rock bi i trebao biti upravo to.

Ovo će im dati priliku da opet s nekoliko hitova obrate pozornost na sebe, ali, na moju žalost, više nikada neće snimiti onako dobar album koji od prve do posljednje minute ne dozvoljava premotavanje ni sekunde (zna se na koji album mislim).

Sve u svemu, Foo Fighters su jako simpatični i uvijek ću ih voljeti, ali ovaj album im i nije baš neko preveliko čudo prirode.