Solidna trojka

Ne, trojka ovdje nije simbolična zbog broja preostalih članova – još 1981. godine u punom jeku uspjeha s albumom “Solid Gold” kao i popratnih uspješnih promotivnih nastupa, kružile su svojevrsne glasine kako Gang Of Four postaje ‘Gang Of Three’.

No pločom “Hard” ta se slika konačno obistinila – Andy Gill, John King i basistica iz njihove, tada novije postave Sara Lee, ‘osakaćeni’ za još jednog člana (uz Davea Allena, odlazak Huga Burnhama nakon “Songs of the Free“) ponosno izlažu svoje ‘ostatke’, u obliku ploče na kojoj nažalost i glazbeni dio odgovara upravo fragmentarnoj slici ‘četvorke’.

Za razliku od prva tri albuma, “Hard” uglavnom prolazi kao vrijedan poštovanja, ali bez namjere da slušatelja natjera u stav opće pripravnosti. Produkcijski gledano, ploča nudi izvjesne pomake u odnosu na sirovije prethodnike (prvenstveno većim isticanjem ritam mašine i elektronskih bubnjeva), no to je ujedno i klopka u koju je grupa, možda i očekivano uletjela – zvuk koji je za jednu 1983. godinu čak i u pogledu Gang of Four ispao tek neizbježan pokušaj; diskoidno-orkestralni uleti (kao na uvodnoj “Is It Love“, na “It Don’t Matter” ili “A Piece of My Heart“) trebali su oplemeniti subverzivno ruho grupe no uhu i tijelu pitkiji aranžmani djeluju premlako.

U tako upeglanom ozračju, pjesme poput “Independence“, “A Man with a Good Car” ili “Arabic” ne zvuče previše uvjerljivo, čak ni kad se radi o tipičnoj ironiji Gang of Four (“I did all I could to be saved – it looks like I made the wrong decision…“).

Za razliku od njih, “Woman Town” – ili bolje, sinonim za muški svijet zabave, ima nešto britkiji komentar na masovnu eksploataciju žena u porno-industriji; misteriozan ‘kišni’ uvod, pripovjedanje o već toliko puta doživljenom orgazmu (“Somehow I knew I’d been there hundreds of nights before…“), uz konačan udarac na mušku aroganciju refrenom (“I don’t need you – I am a woman, not some naming game”).

Uranjanje u preproducirani funk zvuk koji su na puno adekvatniji način u to vrijeme svladale skupine Clock DVA ili A Certain Ratio, djeluje više kao očajničko stupanje u korak s vremenom – hvatanje za slamku u sustizanju izvjesnih plesnih struktura koje su ploču “Hard” učinile nesuvislim eksperimentom kroz koji Gang Of Four gube svoj identitet.

Što se posebno ističe u vokalnim interpretacijama; prednost je pružena dominantnom ženskom vokalu (Sara Lee) – kombinacija koja se pokazala odličnom, ali za razliku od slične recepture na “Songs of the Free“, ovom albumu dala je više element konfuzije. Što nije mana, ali predstavlja kreativan pad.

Tu su i izvjesni nedostaci ideja – u jednoj od puno karakterističnijih pjesama za Gang Of Four ovdje, “Silver Lining“, grupa se neobaveznim stihom poziva na ranije uspjehe (“Your look will always find me hypnotised“). Zbog svega iznesenog, “Hard” je nalik ‘side-projektu’.

Tekstovima bez kompleksa iznose činjenicu kako su postali dio nezahvalnog diskografskog ‘establišmenta’, a čiji ‘teški zid’ uporno žele srušiti, no to im ovom neshvaćenom kolekcijom upeglanih revolucinarnih pop-himni baš i ne polazi za rukom.

Glavni problem albuma “Hard” je isključivo u tome što je došao malo prebrzo. Grupa je nakon ovog albuma prekinula svoje djelovanje – ime je opstalo, što će kasnije rezultirati u nekoliko solidnih pokušaja reanimacije ‘četvorke’. No opet, “Hard” još uvijek čini dio opusa kojim su Gang of Four dostojno ispratili vlastito burno post-punk razdoblje. Skica za skrhani portret kao jedan završni čin.