Solidan povratak k boljim danima

U kategoriju ‘simpatični britanski indie momci’ uz Kaiser Chiefse bi se sigurno visoko uspjeli probiti i Maximo Park.

Šalu na stranu, Maximo Park postoji 13 godina, a od 2005. su diskografski aktivni kad su izdali vrlo zanimljiv debi album “A Certain Trigger”. Iznenadnu slavu godinama kasnije pokušavaju ponovno vratiti jer više nisu toliko u žiži zbivanja, a novi album “Too Much Information” im pomaže u tome jer spada među bolje u karijeri.Uvodna “Give, Get, Take” je tipična pjesma benda gdje je indie rock ’80-ih upakiran u slatkastu melodiju zaraznih gitara u nešto bržem ritmu sa Smithovim (polu)pjevanjem i refrenčićem kojeg su mogli i malo bolje urediti, pa bi pjesma u startu postala ‘instant killer’.Već sljedećom “Brain Cells” otišli su u house smjeru kao što to rade Hercules and Love Affair, “Leave This Island” se ponovno kreće više elektronskim i pop putem nego indie rockom, nešto poput Hurtsa, a s “Lydia, The Ink Will Never Dry” se vraćaju klasičnim pričama kakvima su nas navikli zadnjih desetak godina.“My Bloody Mind” zvuči kao nešto što zadnjih mjeseci dobro prodaju Pixiesi, s “I Recognise the Light” nalikuju na Franz Ferdinand, dok ostatak je obojan nešto mirnijim skladbama u kojima bi ih mogli usporediti kao The Smiths neke nove generacije. Nažalost, koliko god potencijala povremeno pokazali, Maximo Park ipak nikad nisu dokazali da ta teza ima smisla.

“Too Much Information” spada među bolje albume benda, ali im to neće pretjerano pomoći u nekom većem proboju jer ako nisu uspjeli postati teška artiljerija s ogromnim hypeom nakon prvog albuma, kako će sad sa slabijim albumom kad su ih mnogi već zaboravili i otpisali.

Bilo kako bilo, Maximo Park se mijenja, pokazuju neke nove smjerove kojima bi mogli krenuti, a za razliku od nekih sličnih bendova, oni su mnogo sigurnije krenuli u istraživanje dosad neistraženog.

Ipak, najbolje skladbe su one kojima se vraćaju svojim počecima, pa je pravo čudo da je biser poput “Her Name Was Audre” stavljen tek pred kraj albuma.