Solidan podsjetnik na rane The Jesus and Mary Chain

    491

    The Jesus and Mary Chain

    Damage and Joy

    Datum izdanja: 24.03.2017.

    Izdavač: Artificial Plastic Records

    Žanr: Rock, Shoegaze

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    01. Amputation
    02. War On Peace
    03. All Things Pass
    04. Always Sad
    05. Song For A Secret
    06. The Two Of Us
    07. Los Feliz (Blues And Greens)
    08. Mood Rider
    09. Presidici (Et Chapaquiditch)
    10. Get On Home
    11. Facing Up To The Facts
    12. Simian Split
    13. Black And Blues
    14. Can’t Stop The Rock

    Što reći, The Jesus and Mary Chain vratili su se i u studijskom obliku. Koliko smisla ima “Damage and Joy”?

    Vjerujem da ne treba napominjati koliko su The Jesus and Mary Chain utjecajan bend jer u današnje vrijeme mnogi kombiniraju ono što su oni radili početkom ’80-ih, što je na kraju kulminiralo odličnim albumom “Psychocandy” kojeg i danas mnogi smatraju jednim od ključnih albuma.

    Od sredine ’80-ih mnogo se toga promijenilo, prvenstveno mnogi članovi unutar benda, ali to i nije nešto pretjerano bitno kad se zna da su oduvijek okosnica benda bila braća Reid. Ostatak su oduvijek punili vrlo zahvalnim glazbenicima, a mnogi često spomenu da je u The Jesus and Mary Chain svirao i Bobby Gillespie (Primal Scream).

    Muziku podržava

    I sad, kad imaš bend koji je uveo slatkastu buku u svijet glazbe, bio relovucionaran u svojem startu, a onda su njihova slava i inspiracija lagano blijedile do tek prosječnih ostvarenja, što braća Reid mogu ponuditi milenijskom svijetu osim romantike ’80-ih i korijena shoegaze i noise-pop zvuka kojeg su potom u posljednje vrijeme preuzeli i učinili svojim bendovi poput The Raveonettesa, Black Rebel Motorcycle Club i sličnih?

    Pa, mnogo i zapravo malo tog…

    U posljednje vrijeme uočavam da sve više albuma ima vrlo upečatljiva imena koja govore mnogo o samom albumu, ako se malo više razmišlja o njemu. “Damage and Joy” upravo je najbolji opis onoga što se nalazi na njemu jer su dečki u kasnim pedesetima, već su dosta ostarjeli i nemaju više tu mladenačku energiju, ali pružaju zabavu i, ono što je najbitnije, barem tako izgleda, uživaju u tome.

    I same teme su se malo izmijenile pa s većim životnim iskustvom lakše propitkuju neka životna pitanja, a sve je složeno ponovno s gustom bukom i vrlo ljepljivim melodijama koje su dobrim dijelom i prečiste. Dio tih ‘zasluga’ ide Youthu (Killing Joke) koji je producirao, ali ja bih to sve pustio u malo prirodnijem zvuku jer bi se tad lakše istaknulo ono po čemu su The Jesus and Mary Chain i bili prepoznatljivi.

    “Amputation” je klasik benda, tu se na najbolji način vraćaju na svoje početke. Distorzirane gitare i praktički pop melodija prevučena preko toga fino nas uvlači u album, a tekst o starim rockerima kojima nedostaje pažnje jest upravo ono što bi mogli zaključiti da nedostaje i njima, pa su se zato i vratili da pokažu da još uvijek ima vatre u njima. “War on Peace” je potpuna suprotnost, tu je sve minimalistički i psihodelično, “All Things Pass” je pravi hit koji se ponovno vratio melodioznoj buci s vrlo zaraznim refrenom, dok “Always Sad” i “Songs for a Secret” zvuče kao neki milenijski The Velvet Underground, a dodatnu draž im daju ubačeni ženski vokali.

    Bljesak “The Two of Us” zvuči kao neka pjesma The Rolling Stonesa s modernom produkcijom, balada “Los Feliz (Blues and Greens)” lijepo presjeca album, “Mood Rider” ima štih BRMC-a, ali nekako nije toliko dojmljiva, “Presidici (Et Chapaquiditch)” krene brutalno da bi nakon par taktova postala preslatkasta, a jedino pravo iznenađenje do kraja albuma je “Black and Blues” koju bi mogao zavoljeti radijski eter.

    Kad na kraju povučemo crtu, možemo zaključiti da je odlično što smo dobili “Damage and Joy” jer turneje The Jesus and Mary Chain konačno imaju smisla. Album je mogao ispasti bolji i dojmljiviji, a to se posebno osjeti nakon odličnog uvoda kojeg druga polovica albuma pokvari s pregrštom solidnih pjesama koje u ovom formatu služe samo kao ‘filleri’. Da su izbacili 3-4 pjesme i zaustavili se na nekih 35 minuta, uz produkciju bližu live svirkama, vjerujem da bi tad govorili o odličnom povratku, a ovako je to sasvim solidno, podsjetilo nas je na rane The Jesus and Mary Chain, iako znamo da su oni u međuvremenu poprilično ostarjeli…

    Muziku podržava