Sodoma nikad dosta

Otkad se Sodom pred trideset i jednu godinu pojavio na sceni, nije bilo godine, perioda, momenta, a da je pao u drugi plan, u sjenu ili pak u privremeni zaborav kod svojih fanova.

Uvijek je tu, a na to nas, ako ne toliko učestalo studijskim albumima,
podsjeća stalnim koncertnim nastupima na kojima uvijek prezentiraju
iskren, čist, nepatvoren i neiskvaren thrash metal s rasprskavajućom i
zaraznom energijom.

Thomas Such ilitiga Tom Angelripper, basist, vokal, udarna igla i pokretačka snaga ovog benda, u veljači je proslavio jubilarni, pedeseti rođendan i najvećim ‘nevjernim Tomama’ dokazao da njegovo vrijeme još traje, te da ima materijala za još puno albuma i koncerata. Što se na “Epitome of Torture” jako dobro čuje. I osjeća.Prvo što je čujno u pogledu njegovog vokala jest da gotovo na cijelom albumu, izuzev na pjesmi “Cannibal“, pjeva duboko, mračno, zagrobno, na momente kao da nezaustavljivo stremi ka growlanju. Slično kao u periodu iz prve polovice devedesetih i tadašnjih studijskih albuma “Tapping The Vain” (1992.), “Get What You Deserve” (1994.) ili “Masquerade In Blood” (1995.). Problematično je dobrim dijelom njegovo basiranje, koje ima potrebnu dubinu, atmosferičnost, ali na momente previše odudara od ostalih segmenata, previše tutnji, ispada iz kolosijeka, kao da kod produciranja nije dobro iznivelirano.

Ovo je prvi studijski album na kojem bubnjeve svira Markus ‘Makka’ Freiwald, za kojeg bismo rekli da je dobar, nikako ne generički thrash bubnjar, s vrlo preciznim i dosta raznovrsnim izvedbama, te pogođenim prijelazima i usklađenim brzinama. Gitarist Bernemann u bendu je od 1997. godine, pa praktički i on postaje zaštitni znak, kao i njegove gitarske izvedbe, koje šetkaraju između klasičnih thrash i heavy riffanja i heavy/speedu sklonih solaža.

Početnu pjesmu “My Final Bullet” otvara lagano gitarsko prebiranje po žicama, nekako najavljuje sveopću zamračeniju i borbenu atmosferu, da bi uslijedila paljba iz svih instrumenata, te Tomovo vrištanje na pamtljivom predrefrenu. Ugodna i slušljiva pjesma za početak, pred jači nalet i zalet. Takva je otprilike i “S.O.D.O.M.“, koja ostavlja upečatljiv dojam u svom pijevnom dijelu, gdje se praktički slovka dio “es o di o em, raising from the dead“. K tome, poput mnogih velikih metal bendova, dočekasmo da i Sodom napravi pjesmu po imenu benda.

“Stigmatized” je pravi thrash brzanac koji podsjeća na njihov period dok su koketirali s black metalom i na albumima imali black metal pjesme tipa “Blasphemer”. “Invocating The Demons” počinje s bas dionicom, nakon čega kreće pravi thrash brzanac u njihovom maniru, pjesma kakvih u karijeri imaju nebrojeno i uvijek im prolaze kod svih generacija fanova.

“Katjuscha” počinje ritmovima ruskog kazačoka na gitari, pa misli odmah lete u pravcu veselog, ‘opijenog’ Tomovog projekta Onkel Tom, no ovdje je ipak riječ o čvrstoj i riffovski nabijenoj pjesmi, kao stvorenoj za ljubitelje Sodoma, jednako kao i u slučaju “Shoot Today / Kill Tomorrow“, koja ima najgrublje i najbješnje growl dionice praćenje back pjevanjima. Album ima popriličan broj razornih sodomovskih himnetina, tipa naslovne “Epitome of Torture“, koja miksa srednje i brze ritmove, s dominacijom usporenijih, te još jedna srednjeritmična raspaljotka “Cannibal” s heavyu nagnutijim, mirnijim i čišćim solo dionicama. “Invocating The Demons” donosi novi miks srednjeg i brzog ritma, te heavy i thrash metala, a “Into The Skies of War” popriličnu količinu bijesa i agresije u srednjem ritmu.

Iako je više od tri desetljeća na sceni, Sodom još uvijek djeluje granitno čvrsto, mladenački svježe, titanovski moćno i kraljevski neprikosnoveno. To je bend koji se sluša uvijek i koji nikada nije kasno zavoljeti. Bend koji uvijek možete prepoznati, kao i postati njegov fan.

Ostaje nam jedino da vidimo je li ovo možda Tomov “Final Bullet” ili je to tek igra riječi. Jer, sudeći po ovom albumu to ni po čemu ne bi trebao biti. Niti smjelo. “Epitome of Torture” nova je doza sodomizirane torture, ogledni obrazac ekstremnog thrasha, kakvu ovaj bend nije isporučio 12-ak godina, tamo negdje od albuma “M-16”, i za naslutiti je da streljiva još uvijek ima ‘na bacanje’.