Snimka koncerta slavnog jazzista na najvećem pop festivalu

Prije trideset i pet godina, 29. kolovoza 1970., slavni trubač Miles Davis je sa svojim sastavom svirao pred 600,000 ljudi na Isle Of Wight Festivalu, najvećem pop festivalu u povijesti održanom na istoimenom britanskom otoku. Tako nešto do tada je bilo nezamislivo za bilo kojeg jazz glazbenika, iako ne i za Davisa koji je već u prvoj polovici te godine svirao na glasovitim rock pozornicama poput Filmore Easta.

Bio je to važan koncert za afirmaciju njegova tadašnjeg pristupa kojim je promijenio glazbenu povijest promoviravši nov smjer u glazbi, poslije prozvan fusion ili jazz-rock, a njemu je donio velik komercijalni uspjeh. Naime, do tada zvijezda jazza, koji je u odnosu na rock tada imao malobrojnu publiku, Davis je tom prigodom svirao rama uz rame sa zvijezdama rocka i popa poput Joni Mitchell, Leonarda Cohena, Joan Baez, sastava Emerson, Lake & Palmer, The Who, The Moody Blues, Free i drugima, te slavnim Jimijem Hendrixom, samo mjesec dana prije njegove smrti. Davis je bio veliki obožavatelj Hendrixove glazbe i upravo su u to doba planirali suradnju do koje zbog prerane Hendrixove smrti nikad nije došlo.

U ugođaju koji po svemu podsječa na godinu dana ranije održani Woodstock, Davis je odsvirao jednu tridesetosmominutnu skladbu koja je poslije nazvana “Call It Anything“. Naime, kad su ga poslije nastupa pitali za naslov skladbe koju je svirao, rekao je: “Nazovite ju bilo kako!” Davis, koji je u to doba često mijenjao suradnike, za ovaj je koncert uspio okupiti doista sjajne glazbenike mlađeg naraštaja koji su poslije sviranja u njegovom sastavu ostvarili sjajne karijere i postigli status zvijezda koji drže i danas: saksofonista Garyja Bartza, klavijaturiste Keitha Jarretta i Chicka Coreau, basista Davea Hollanda, bubnjara Jacka DeJohnettea i udaraljkaša Airta Moreiru. Predvođeni karizmatičnim trubačem, u zanosu kolektivnih improvizacija i spontanih komunikacija kao da sviraju u transu kreirajući neponovljiv glazbeni doživljaj nabijen energijom.

Osim cjelovite snimke te izvedbe, na DVD “Miles Electric: A Different Kind Of Blue” donosi i prisjećanja na neke od najvažnijih glazbenih trenutaka iz Davisove karijere poput izvedbi skladbi “So What” ili “Bitches Brew“. O njegovoj glazbi, posebice u tom tranzicijskom razdoblju, ali i o privatnom životu doznajemo kroz razgovore s članovima sastavima, te kritičarom Stanleyjem Crouchom i brojnim Davisovim suradnicima i obožavateljima poput Herbiea Hancocka, Carlosa Santane, Joni Mitchel, Airta Moreire i drugih.

Film počinje Santaninom blues improvizacijom i izjavom koja sjajno dočarava suštinu Davisove glazbe: “Glazbom nastojimo doprijeti u dubinu slušatelja. Prodrijeti do razine, kako je to Miles govorio, duhovnog orgazma.” U nastavku Davisa opisuje kao ozbiljnog, brutalnog umjetnika. Briljantan segment ovog dokumentarca je razgovor s Airtom Moreirom koji svoje izlagane potkrepljuje primjerom – virtuoznom izvedbom u stilu “one man orchestra”. Njegova se demonstracija doima poput nastupa udaraljkaškog ansambla pojačanog puhačima što dočarava vokalizama oponašajući pojedina glazbala. No to je tek jedna od značajki ovog sjajnog DVD-a koji donosi jasniju sliku jednog značajnog glazbenog razdoblja.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Vjesnika od 2. i 3. srpnja 2005.)