Smjelo putovanje u plavu sumaglicu za potvrdu statusa

Irena Žilić od dana nevinosti putovanjem je stigla do sumaglice.

Njezin drugi album, “Haze“, može se shvatiti kao jedna postaja koja je započela putovanjem 2014. Zašto je ta postaja u magli i zašto je pokriva neprozirni pokrivač, otkrit će slušanje samoga albuma. Riječ iz naziva albuma ima više značenja; sumaglica, prašina, dim, para, ali kao glagol može značiti uznemiravanje i progonjenje ponižavajućim zadaćama. Još jedno daljnje značenje vezano je uz starofrancuski glagol ‘haser’, koji znači plašiti, smetati, dosađivati.

Etimološki uvod u pisanje o albumu tu je da pokaže kako na ovom izdanju ništa nije slučajno te kako je pomno osmišljen svaki aspekt. S druge strane, naziv albuma označitelj je cjelokupne atmosfere, zvuka i stila, koji su utkani u izdanje. I naslovnica je tu da ukaže na koncept albuma. Dominira plava boja, u kombinaciji s bijelom, a crtež također ukazuje na tematiku koja se proteže kroz pjesme.Kakva je to atmosfera i koja je to tematika o kojoj pričaju već naziv albuma i njegova naslovnica?Kako se dalo naslutiti iz malog etimološkog ekskursa, Irena Žilić ovim je izdanjem otišla dalje, možda i više nego je svjesno htjela, prema nekim tamnijim, magličastijim i dubljim vodama. Iako je i dalje osjetna toplina na svakoj stvari, prvenstveno zbog Irenina vokala, nešto je sablasno i uznemirujuće u ovom izdanju što se da tek naslutiti, a intenzivnijim slušanjem i jače osjetiti.

Atmosfera zamagljenosti, pomućenosti i opijenosti, s efektom potresnoga i hauntološkoga, u konačnici daje izdanje koje je odmak od prvijenca, što je rezultat drukčijeg pristupa i drukčije produkcije. Prema Ireninim riječima, pjesme su nastajale dosta brzo i sve je obavljeno u studiju, sada već možemo reći, majstorski talentiranoga Marka Mrakovčića, koji zaista zna osjetiti senzibilitet glazbenika s kojim surađuje i prepoznati njegove ideje i želje.

Dakle, produkcija je jedan od ključnih razloga zašto je “Haze” uspio album. Prije same produkcije postoje ideja i projekcija, ali i karakter i osobnost glazbenika koji se želi izraziti. Da se osjetiti da je Irena pokušala učiniti korak dalje od dosadašnjeg zvuka, zbog kojeg su je okarakterizirali uglavnom kao indie folk izvođačicu. “Haze” ide dalje od toga.

To nije čisti folk album i žanrovski ga je dosta teško odrediti. Osim elemenata elektronike, pa i syntheva na nekim stvarima, tu su obavezna gitara i bas. Nije to više čisto akustična glazba, jer joj je dodan element suvremenog indie zvuka, koji se oslanja na elektroniku. Ipak, Irena nije otišla posve u tom smjeru jer je zadržala odmjerenost i ravnotežu, pa ne zvuči ni odviše akustično, ni odviše moderno. Zvuk doista nudi ranije opisanu atmosferu, a k tome je vokal masivniji i teži no ranije. Irena više ne zvuči kao Norah Jones, nego kao Jessica Lea Mayfield ili Mariee Sioux.

Točnije je, zapravo, da neodoljivo podsjeća na Jesse Sykes, odnosno kao njena blaža i svjetlija verzija, no jednako umirujuća i hipnotična. Time se hoće reći da Irena Žilić zvuči dosta autentično i svjetski, prvenstveno zbog toga što pjeva savršen engleski, a drugo stoga jer su njezin senzibilitet i shvaćanje glazbenoga izraza toliko istančani i obrazovani, da se može nositi s bilo kojom stranom kantautoricom.

Kako je i sama rekla, Irena voli svoje pjesme zamišljati kao, i kroz slike. Već uvodnom “The Moon“, otvara se galerija slika obojanih raznim hladnim bojama, sa šarolikim motivima i konturama, a provodna je nit obojana u plavo. Trčanje za mjesecom i bijeg u mjesečinu prvi su motiv albuma. Hauntološki prizvuk pjesme “The Moon” vodi slušatelja do nokturalnog i skrivenog i teško se oteti dojmu nečeg mističnog, što ova numera nudi. Vokal je gotovo eteričan, ali ne premračan i težak. Zato je sljedeća “From Scratch” intenzivnija, kako bi se trznulo iz opijenosti uvodom albuma.

Efektan prijelaz između prve i druge pjesme dokaz je kako koncept albuma ne teži potpunoj jednoličnosti zamagljenosti, nego ima i svoje ‘sunčane’ momente, kao što je “X“. Ova je stvar zvukom i stilom catchy moment albuma te najviše naginje suvremenom indie zvuku. Tekst pjesme sadrži stih koji je fokus cijelog izdanja: “And I’m swimming in this blue haze”. Motiv plivanja kroz maglu i prašinu, što oslikava i naslovnica albuma (autorica je naslovnice Nika Dželalija), proteže se kroz svaku pjesmu, na nekima eksplicitno, na nekima u podtekstu.

“Omega” je možda i najdoljmljivija stvar, jer osim elegantnog korištenja syntheva, zvuk je toliko dobro zaokružen, a vokal dovoljno zavodljiv i nježan, da ne bude premračan. Ova numera pokazuje da je Irena Želić svjetska klasa jer bi “Omega” mogla komotno biti na albumu bilo koje svjetske indie folk glazbenice.

Ostatak albuma s motivima bodeža, večernjeg rumenila i vjetra, daje naznaku u kojem je smjeru glazbenica otišla s ovim albumom. Mračnija priča sa sablasnim i masivnijim zvukom, koji nije pretežak i sumoran, nego eteričan i umirujući, čini “Haze” kvalitetnim i smjelim korakom u novi i uzbudljivi kontekst. Irena Žilić drugim je albumom potvrdila svoj status glazbenice osebujnog senzibiliteta, iskrene emocije i nepatvorenoga talenta.