Slobodarski ritmovi antičke Estonije

Desetljeće i pol rada iza sebe ostavio je ovaj estonski epic-folk metal sastav, u kojem je periodu, zaključno s “Karjajuht” (vođa čopora), objavio šest studijskih albuma

I to uglavnom, ili možda bolje reći u pravilu, dobrih albuma, u kojima je tradicionalnim metal zvukovima kontrirao s folk melodijama, tipičnih za svoje podneblje. Takva formula začahurena je i u novih, strukturalno dosta pedantno posloženih 12 pjesama, razvučenih u pristojnih 45 minuta trajanja.

Kombinacija brzih, sa srednjim ritmovima, donosi dosta poletnosti, raspojasanosti i rasplesanosti, ali i ozbiljnosti, koja se ponajviše kanalizira kroz vokalne sekcije, bilo onih solo bilo višeglasnih izvedbi, jer zvuče duboko, grubo, dominantno, ali i svečano, baš onako, pravo srednjevjekovno. Lahoraste folk melodije, koje ‘izlaze’ iz tradicionalnih estonskih instrumenata, poput tamošnjih gajdi ili Zithre, ili pak univerzalnijih flauta, frula, harfi, unose uvijek dobrodošlo osvježenje, istovremeno i autentičnu, pomalo čak nostalgičarsku atmosferu vremena kada se uz ovakve pjesme okupljalo, i uz logorske vatre jelo, pilo, pjevalo i plesalo.Dakako, moćna je i važna, jako važna, prevažna čak, participacija metalnih zvukova, s nasrtljivim riffovima heavy i groove karakteristika, bubnjarskom kombinacijom smirenijih, metodičkih udaranja, s brzim blastbeatevima i plemenskim bubnjanjem, te izrazito nabrijanim, defilirajuće-marširajućim bas sekcijama. Žešće instrumentalne kulise zauzimaju više prostora unutar konstrukcija pjesama, no osjeća se stalna potreba za mirisnim folk melodijama i jedna od boljih strana albuma je njihov kvalitetan balans po svim razinama. Očekivano, sve pjesme imaju povećanu dozu heroične himničnosti i antičke atmosferičnosti. Niti više niti pak manje nek’ to treba biti.

Bez obzira radi li se o “Kulmking“, univerzalnom naslovu s gajdama, bas/bubanj jednoobraznostima, usijanim blastbeatom, kombinacijom pjevanja i polunaracija, naglašeno distorzivnim riffovima, opuštenijim flautama i uzvišenom melodičnošću, ili pak o brzim, rasplesanim i (pre)potentnim power naslovima “Must Hunt” i “Öö”. Puno ‘kačenja’ ritmova, a pogotovo heavy i folk melodija s općenitošću instrumentalne raskoši, donose “Lööme Mesti i “Terasest Taotud Tee”. Zanimljivo, najbolje pjesme dolaze na kraju – srednjeritmična, nabrijanim riffovima i gajdama napudrana “Karjajuht” i baladna, akustikama nafilana, “Talisman“.

Interesantan, zahtjevan i za folkere jako zahvalan je ovo album, benda čiji je rad još uvijek, čini se, nedovoljno istražen, samim tim i premalo vrednovan. No bez obzira na to, Metsatöll, čije je ime estonski antički eufemizam za vuka, ovim je albumom zadržao kontinuitet dobrih djela i svi koji su ga do sada uspjeli zavoljeti, u svojoj bi riznici trebali imati ovaj, poprilično vrijedan eksponat.