Slava ostala pred nebeskim vratima

Bend koji je, po mnogima, imao potencijala da se ravnopravno ‘nosi’ i sa samim Helloweenom, ipak nije uspio ostaviti dublji otisak na svjetskoj power-heavy sceni.

I dok u svojoj Njemačkoj, a dolazi iz grada ‘Das auta’, Wolfsburga, praktički ima status kultnog, u očima ostatka metalnog krda, izuzev Japana, gdje su ostavili dosta jak dojam, ipak je stao – pred vratima nebesa. A svirao je ‘šmekerski’ power metal, fine melodičnosti, istodobno i čvrst i mekan, i krut i fleksibilan, i prost i ukusan, čak je i pjevač Thomas Rettke imao puno bolje vokalne sposobnosti od mnogih ‘poweraša’, nešto kao kombinacija Halforda i Kiskea, ali sve to skupa nije otišlo puno dalje od kultnosti. Ne želeći ga braniti i ‘igrati’ mu se advokata, treba spomenuti olakotne okolnosti, a to je da vremenski okvir u kojem je Heavens Gate djelovao, od 1987. do 1999. godine, baš mu i nije išao na ruku. Ne računamo li, manje važan period kao Steeltower, koji je trajao pet godina prije pokretanja Heavens Gatea.Početne godine rada i prvi album “In Control” (1989.) tekle su u sutonu popularnosti melodičnog metala, a najveći dio karijere, koji uključuje preostala četiri albuma (“Livin’ in Hysteria”(1991.), “Hell For Sale!”(1992.), “Planet E.”(1996.) i “Menergy”(1999.)) radili su u devedesetima, koje su, bez ikakve dvojbe, u metalu obilježili ‘ekstremi’. I tako se dogodilo da su kasniji bendovi, neki nedvojbeno slabije kvalitete, napravili puno više, daleko su poznatiji, a Heavens Gate je ostao, nezasluženo, negdje u ‘zapećku’. Stoga je ova kompilacija, čiji se naziv referira na album iz 1992., jedan sasvim fini podsjetnik na, ne baš nevažnu, ostavštinu ovog benda. Koji je nakon prestanka rada ‘iznjedrio’ tek jedno značajno metalno ime i prezime, Saschu Paetha, koji je s godinama postao poznatiji kao producent Kamelota, nego odličan gitarist, što je bio, i još jeste.

Basist Robert Hunecke – Rizzo radi ili je nešto raduckao s Trilliumom, Ainom, Andreom Matosom, Lucom Turillijem, Avantasiom, pjevač Thomas Rettke također s Avantasiom, no sve je to nekako ostalo u sjeni svih sjena i ime Heavens Gatea praktički je zaboravljeno. A da im je diskografija impozantna, zorno pokazuje i ova retrospektiva, na kojoj se poprilično jasno može popratiti evolucija benda, koji je na prvim albuma bio dobrim dijelom okrenut heavyu, posebice im se u gitarama osjeća Judasovska hipnotična melodičnost, plus spomenuti vokali.

Od “Hell For Sale!” malo se više ‘okrenuo’ klasičnijem, tada već power metalu druge ili čak treće razvojne faze s još više epske nadograđenosti i elementarne himničnosti u provedenim strukturalnim reformama, što je još više do izražaja došlo na završna dva izdanja. A ono što je dobro je to da pjesme nisu prepeglane, jeste da su puno čišće nego originali, pogotovo oni najraniji, ali se i na ovim verzijama očuvao veći dio izvorne hrapavosti.

“In Control” i “Surrender” jako fino doziraju najraniji fazu rada benda, s jakim utjecajem heavy metala, nešto slično kao i “Livin’ In Hysteria”, “The Neverending Fire” ili “Flashes”. Atmosferično-ambijentalna balada “Best Days Of My Life” krasan je prijelom albuma, koji u drugom dijelu ima više himničnih pjesama, s izraženijim melodijskim linijama gitara i produženim solažama, tipa onih u “Rising Sun” ili “Gate Of Heaven“. Folkersko-borbena “He’s The Man”, poliritmična pjesma filmske teatralnosti, poprilično ‘vuče’ na Grave Digger. Dakle, ono što spomenusmo ranije, da je Heavens Gate s vremenom sve više polagao na raširenosti i raznovrstnosti kompozicionih struktura.

Četverogodišnja pauza između dva albuma, tijekom koje je bend napustio originalni basist Manni Jordan, osjeća se na pjesmama s “Planet E.”, koje dijelom vuku u modernije vode, s naglaskom na fin(ij)e aranžmane i naglašenije refrene, za što je primjer “Planet Earth“, pa i “On The Edge“, usprkos izraženijoj britkosti i direktnosti. “Noah’s Dream” je ljepuškasti prog-power metal ep, s obiljem poskočnih ritmova, ukrašen akustikama, zborovima, folk melodijama, kazališnog ugođaja, čak i poduži solom na basu, a “Mastermind”, jedna jedina pjesma s odjavnog “Menergy”, dokaz je, vjerojatno, da to baš i nije bio album u rangu prethodnika.

Kada bi se gledalo samo razdoblje u kojem je Heavens Gate djelovao, mogli bi zažaliti što nije nastavio, no znamo li kakva se ekspanzija, nezaustavljivih i neslućenih razmjera, dogodila u power metalu, možda je i bolje što je stao ne vrijeme i nije sudjelovao u košmaru u kojem su svi svirali sve, a većina nije odsvirala ništa, ili skoro ništa. Otići na vrhuncu odlike su velikih umjetnika, a po ovome ispada da i Heavens Gate spada u tu kategoriju. Barem u mikrolokaciji, onoj power metal okruga.