Slaba snaga, a tako puno ideja

Od svog osnutka njemački Lyriel imali su dobar start, dobre albume koji su uvijek donosili sa sobom pojedinost koja bi ih učinila posebnima, bilo da je riječ o izmišljenom jeziku, obradama ili zanimljivim gostovanjima.

Posljednji album “Paranoid Circus” doživio je i svoje reizdanje za novu izdavačku kuću, za koju donose novi materijal, četvrti studijski album, nakon kojeg se može zaključiti da je bend nastavio po starom receptu: gotovo isti opis (elementi, slušljivost…) uz neke manje razlike.

Iako sam naslov albuma znači snagu/moć, to je ono što dobrim djelom nedostaje, pa cijeli koncept djeluje ‘razvodnjenije’ od prethodnog materijala, iako su poradili na nešto težim riffovima i bubnjevima. Teško da se albumu može pripisati jedan žanr, već je to ‘borba’ nekoliko njih, prisutna od početka do kraja. Bend je i dalje vjeran folk elementima u kombinaciji gothic metala, keltskog prizvuka sa zadiranjem u neke alternativne pravce, ali dobro spojeno donosi pijevne melodije, nešto balada, duet, a ima i lijepih nježnih instrumentalnih dionica, iako u nekim pjesmama gudači previše preuzimaju glavnu ulogu.

Sam početak pomalo je neobičan i to je obrazac koji se kasnije ponavlja. Album otvara blag, lagani intro uz zvuke starog sata, škripu njegovog mehanizma i šapat koji deset sekundi odbrojava preko minutu i pol što je predugo, jer dolazi do zamora, gotovo da pada interes za nastavkom. A on je nešto totalno suprotno, dramatična i energična pjesma imena kao i album, koja zasluženo nosi svoj naziv, i kao da nakon dosadnog uvoda ponovno vraća zainteresiranost, nameće tempo koji se s lakoćom prati.

Catchy pjesma je “Voices In My Head“, koja unatoč lako pamtljivoj melodiji donosi nešto mračnije ozračje, odnosno prate je teži riffovi i depresivniji tekst, a dobro se osjeti i povremeni izlet u alternativne vode što podsjeća na bendove poput The Cranberriesa ili Guano Apesa.

Uz teške riffove i nešto čvršći bubanj, našlo se mjesta za baladu “The Road Not Taken” koju otvara klasična gitara uz osjećajan ulazak vokala, povremeno praćen drugim glasom, kojima se nešto kasnije pridružuje čelo, a potom i violina. Lijepo je čuti bend koji koristi ‘žive’ instrumente, a ne sintetičku zamjenu gudačima, jer to doista daje jedno posebno ozračje. No tu se javlja onaj ‘obrazac’ s početka: nakon duže lagane melodije smirenost pred sam kraj prekida ulazak kompletnog benda, što znatno podiže energiju.

Osim na engleskom, dvije su pjesme na njemačkom jeziku, a “Wenn Die Engel Fallen” Jessica je otpjevala u duetu s Thomasom Lindnerom (Schandmaul). Ovdje su do izražaja u samom uvodu došle klavijature, koje kratku temu isprepliću kroz cijelu pjesmu, a na trenutke ju vokali pokušavaju imitirati. Iako se osjeti da su se Jessica i Thomas dosta dobro ‘razumjeli’, njegov vokal ipak je malo pretaman naspram njenog, a na dijelovima se slabije i čuje, što se može pripisati ili njihovim željama ili završnoj produkciji. U svakom slučaju loš izbor, jer ostatak benda ‘zamaskira’ vokal, a čemu onda smisao pjevanja?

Za razliku od prethodnog, ovaj album ima nešto čvršće elemente, ali ne treba očekivati nešto žestoko, jer ovdje se može naći najrazličitiji spektar jačine i tempa. Gotovo da su našli ‘zlatnu sredinu’ između žestokog i mekanog. Gledajući od samih početaka, bend je napredovao, evoluirao kroz razno eksperimentiranje, ali možda ih je upravo to zakočilo u kvaliteti rada, jer ona je skrenula u negativan smjer.