Skupljanje posljednjih mrvica

Craig David radi potez očajnika, potez koji nije spasio niti mnoge popularnije, pa tako neće niti njega. Nakon pada prodaje regularnih albuma, izdao je prvo “Greatest Hits”, a sada album obrada.

“Signed, Sealed, Delivered” donosi niz evergreena prerađenih s modernom produkcijom tako da zvuči kao da je album izbačen negdje početkom ’80-ih. u vrijeme najveće ekspanzije Culture Cluba, Village Peoplea, Eltona Johna i sličnih čiji vokali više vuku prema ženskastim tonovima, nego muškim uz jeftine pop-dance podloge. Iskreno, nemam ništa protiv svih navedenih, jer su u svoje vrijeme bili osvježenje na glazbenoj sceni s nešto drugačijim zvukom, ali ovo danas od strane Craiga Davida je vrlo loše, isforsirano i ruši sliku ’80-ih. kao takvih.

Za usporedbu, najbolje bih mogao uzeti primjer Seala koji ima sličan problem u vraćanju stare slave, a imao je i slične pokušaje (hitovi i prerade, samo obrnutim redom). Seal s pravom u svojim pjesmama izbacuje svoj vokal u prvi plan jer mu je on glavni adut, a osim neo-soula, odlično se snalazi i u dance-vodama (najraniji hitovi su mu i bili čisti dance), dok je David ipak glazbeno ograničen, te pokušava revitalizirati karijeru malo mijenjajući svoje žanrovska opredjeljenja što je u konačnici ispalo vrlo loše. Nekako sam osjećaja da Seal posljednjih godina pjeva za svoju dušu bez opterećenja za uspjehom, dok je Craig David ipak grebator kojem fale naslovnice tabloida.

Uspoređujući “Signed, Sealed, Delivered” i “Soul” dolazimo do obrasca najpopularnijih romantičnih pjevača poput Marvina Gayea, Steviea Wondera, Ala Greena, Otisa Reddinga i sličnih, a glavna razlika među njima je što se Seal studioznije pripremio za takvo izdanje, pa zvuči mnogo zrelije (iako i ne nešto posebno zanimljivo) nego David koji je pokušao modernizirati stare soul klasike i time ih doslovno u većini slučajeva i uništio.

Njegov feminizirani vokal ispočetka je bio interesantan kao i njegova pojava, poklopili su se neki hitovi, te su cure ‘pale’ na njega. Kako je vrijeme odmicalo, tako se vidjelo da on jednostavno nema snage izdići svoj šarm na višu razinu, pa je sve ostalo na početnim uspjesima, a on sve dalje od vrhova top-ljestvica.

Niz pjesama (gotovo sve) aranžmanski su okrenute prema življim tonovima zbog čega su pjesme izgubile onaj svoj prepoznatljiv romantičarski štih, pa tako slušatelj svakog trena očekuje čuti “Y.M.C.A.” kao sljedeću pjesmu.

Tek u nekoliko navrata poput onog s pjesmom “(Sittin’ On) The Dock of the Bay” ‘smiruje’ situaciju, ali i to je svjetlosnim godinama daleko od originala zbog čega stvarno ne vidim svrhu ovog ‘samo još jednog cover-albuma’.

Dok je s “Born to Do It” redovito pogađao vrhove top-ljestvica, zadnjih pet godina mu je glavni uspjeh Top 50 kad su singlovi u pitanju, odnosno Top 20 s albumima što je za jednog komercijalnog pop-pjevača jako poražavajući podatak. One curice od prije desetak godina više ne ‘puše’ ovakvu spiku, dok novi val tinejdžera ipak skreće ka drugim glazbenim pravcima.

Prerade sa “Signed, Sealed, Delivered” su ‘zapečatile’ karijeru Craig Davida i poslale ga daleko u zaborav iz kojeg će se vrlo teško uspjeti iskoprcati, a menadžeri će nam naći neku novu mušku soul-zvijezdu koja će zauzeti njegovu poziciju. Zar nije to uvijek tako!?