Skriveno alternativno blago ’90-ih

Varaždinski bend krankenHaus spada među one koji su relativno brzo izgorili, iako su itekako imali potencijala.

Na dvadesetu godišnjicu prvijenca “Misteriozno to je baš”, ekipa iz krankenHausa se sjetno sjetila svoje mladosti i odlučila reizdati album. Namjerno kažem ekipa, jer u četiri godine postojanja, kroz bend je prošlo mnogo glazbenika, pa se tako i sama njihova glazba mijenjala.“Misteriozno to je baš” pokazuje njihovu mladost, reklo bi se moderno, adolescentsku dob i ako ga uzmemo u tom pogledu, sasvim je jasno da album prikazuje vrijeme u kojem je nastao. Rat je bio gotov, mnogi problemi su se gomilali što turobni tekstovi pokazuju, pa je logično da se pokušavao pronaći neki spas, a najbolji spas je oduvijek glazba.

Mnogi im stavljaju etiketu ‘kultni’ što u neku ruku, preslušavajući album, danas i možemo shvatiti. U nekim slučajevima, krankenHaus me podsjećaju na današnji Goribor, u drugom trenutku na ostavštinu The Falla, u trećem Joy Divisiona… Kad sve to spojimo i nadodamo tradicionalni balkanski rock, jasno je da je krankenHaus i bio svojevrsno kultni bend onog vremena, posebno kad znamo činjenicu da su bili i u finalu prvog HGF-a.

Kad sve to podvučemo pod jednu crtu, jasno je da su krankenHaus garažni rockeri koji su nastali pod velikim utjecajem post punka, a srodni su mnogim bendovima ovdašnjih prostora u to vrijeme, ali i nešto prije njih. Sve u svemu, krankenHaus su svakako zanimljiva rock slika iz sredine ’90-ih.

Upravo i sam zvuk dosta otkriva da album nije nekog friškog benda, već da je sve složeno u tadašnjim uvjetima u studiju koji se sasvim jasno u potpunosti razlikuju od današnjih uvjeta, posebno za bendove koji nisu bili toliko eksponirani. Ako bi tražili neku veću manu albumu, to bi svakako bio zvuk, ali time smo zapravo dobili izrašpani artefakt tog vremena koji je remasterom poprilično dobro spašen i zadovoljava minimalne kriterije današnje produkcije.

Zabavnih pjesama ima na pretek, počevši od “Žarulje” preko bendovske “krankenHaus” koja je očiti relikt vremena kad je trebalo napraviti pjesmu istog imena kao i bend (npr. u to vrijeme je i Stampedo imao pjesmu “Stampedo”) do “Riječi” koja mi najviše vuče na Goribor zbog atmosfere i stila vokalne interpretacije. A to je tek uvod albuma.

Kako album odmiče tako dobivamo i šire glazbene slike, pa tako već sljedeće “Extasi-Extano” zvuči kao zavodljivi gorki tango, “k.u.ć.a.” je našpanani post punk komad kojeg se ne bi libili niti britanski velikani žanra, dok “Heaven – oči” bi i danas mnogi naši voljeli napisati jer bi gotovo sigurno postao radijski hit.

Kroz 37 minuta albuma, krankenHaus nas je odveo u prošlost s kojom je pokazao da se danas moglo drugačije pričati o ovom bendu da su ustrajali malo više. U otprilike četiri godine postojanja, prebrzo su izgorili, a ovaj niz pjesama sasvim jasno to pokazuje.

Osim mane sa zvukom u kojem se otkriva godine proizvodnje, nema tu ničeg lošeg, sve je fino zaokruženo, moćno i melodično, baš onako kako i treba biti za jedan bend koji je odrastao na alternativnoj glazbi ’80-ih i početka ’90-ih.

Ako tražite neko skriveno blago iz alternative ’90-ih, krankenHaus su svakako to…