Skladam dok sviram bubnjeve

Kultni newyorški jazz-klub Village Vanguard drugi je dom slavnog bubnjara Paula Motiana, radna soba u kojoj godinama redovito nastupa razvijajući i javnosti predstavljajući svoje nove glazbene zamisli. Naime, osim nebrojenih održanih koncerata, u tom je klubu snimio neke od svojih najznačajnijih albuma.

U Village Vanguardu je prvi put snimao 1961. kao član trija slavnog pijanista Billa Evansa, a izvedbe s tog nastupa objavljene su na remek-djelima jazz-diskografije, pločama “Waltz For Debby” i “Sunday At The Village Vanguard”. Zahvaljujući tim izdanjima uvršten je u elitno jazz društvo u kojem i danas igra značajnu ulogu.

U telefonskom razgovoru 79-godišnji Motian, koji izbjegavajući velike napore već godinama ne dolazi u Europu ali redovito svira i snima u New Yorku, govorio je zašto voli svirati u Village Vanguardu: “Prvi sam put u Vanguardu nastupio 1957. s Leeom Konitzom. Dakle, već više od pola stoljeća sviram tamo. Obožavam taj klub. Predivan je. Zvuk je u Vanguardu doista sjajan. Sviram li u nekom drugom klubu, Jazz Standardu koji je zgodan, Birdlandu koji je ponovno lijep ili u poznatom Blue Noteu, a izdavačka tvrtka tu snimku želi objaviti, dva puta ću o tome razmisliti prije nego što pristanem.”

I svoj novi album Paul Motian je snimio u Village Vanguardu, na nastupima što ih je održao tijekom veljače 2009. Za tu je prigodu utemeljio trio s tenor-saksofonistom Chrisom Potterom i klaviristom Jasonom Moranom, već afirmiranim glazbenicima mlađeg naraštaja koji iskustvo stječu svirajući u sastavima slavnih jazzista – Potter u kvintetu Davea Hollanda, a Moran u kvartetu Charles Lloyda – a djeluju i kao vođe vlastitih sastava.

O tome zašto s njim često sviraju mlađi glazbenici rekao je: “To se jednostavno dogodi. Ponekad sam imao u sastavu mlade glazbenike koji su poslije postali vođe vlastitih skupina. Oni mi govore kako su sretni što su svirali sa mnom i kako su kroz tu suradnju mnogo naučili.

Ja sam učio od starijih glazbenika s kojima sam svirao, između ostalih od Theloniousa Monka, Colemana Hawkinsa, Roya Eldridgea, Oscara Pettiforda, Lenniea Tristana, Billa Evansa i Keitha Jarretta. Na meni je red da omogućim mladim glazbenicima da sviraju sa mnom. Nadam se da će od mene naučiti ono što sam ja naučio od drugih.”

Motian je poznat po djelovanju u trio formacijama, od tria Billa Evansa preko Keitha Jarreta do vlastitih, primjerice s gitaristom Billom Frisellom i tenor-saksofonistom Joeom Lovanom s kojima je, među ostalim, snimio tri albuma za diskografsku tvrtku ECM. Za istog je izdavača, za kojeg kao vođa sastava s prekidima objavljuje četvrt stoljeća, a kao sideman gotovo četrdeset, snimio i svoj novi album, također u formaciji tria.

S ovim, svojim novim triom, nastavio je razvijati koncept koji je započeo s Frisellom i Lovanom. Radi se o suvremenom jazz pristupu zasnovanom na improvizacijama koje u trenucima nadahnuća prelaze u kolektivne free konverzacije. Free-jazz, ali neagresivan, opušten, suptilan, logičan, smiren, kao da za takav pristup nije neophodna iznimna glazbena potkovanost, usredotočenost, umijeće slušanja, sposobnost brzih reakcija – ‘cool-free’.

O tome kako spontanost određuje njegove izvedbe Motian je rekao: “Ne planiram. Ne razmišljam duboko o tome što i kako ću svirati. Puštam da se izvedbe razvijaju nepripremljeno. Često se slučajnošću dogodi nešto što jako dobro funkcionira. To je važna značajka onoga što radim. Skladam dok sviram bubnjeve.

Nemam unaprijed pripremljenu zamisao u glavi. Tijekom sviranja referiram se na zvukove koje čujem i improviziram na njih skladajući u tom trenutku. Nikad ne održavam probe prije snimanja ili koncerta. Uđemo u studio ili stupimo na pozornicu i sviramo, a u većini slučajeva za ploču odabiremo prvu izvedbu. Ne volim više puta ponavljati istu skladbu. Druga izvedba nije stvarna.”

U skladu s tim razmišljanjem Motianove nove, ali i već svirane i snimane skladbe, te standard “Be Careful It’s My Heart“, uvrštene na novi album, služe tek kao smjernice za emotivna sola, interakcije i ugođaj koji je u većini izvedbi baladni. On doslovno provodi u djelo ono što mnogi jazzisti navode kao esenciju jazz-glazbe – improvizacije potaknute trenutnim ugođajem, okolnostima, reakcijama na poteze kolega iz sastava, lišene svih konvencija i predvidljivosti.

(Preuzeto iz Novog lista od 13. lipnja 2010.)