Sjevernjački stoner-blues za umiruće

Gotovo sedam godina dugu karijeru norveški bend Lonely Kamel ‘začinio’ je s tri studijska albuma: “Lonely Kamel” (2008.), “Blues For The Dead” (2010.) i zadnjim “Dust Devil“.

Glazba koju sviraju malo je atipična za sjever Europe, i više bismo joj srodnika mogli pronaći u SAD-u i Velikoj Britaniji.

Teška, psihodelična, nakrcana heavy, hard i classic rockom, bluesom, doomom, s korijenima u kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima, to je glazba Lonely Kamela. Da skratimo, jedan uvjerljivi stoner rock s puno sporih, ‘smokey’, groovea i sludge riffova, uglavnom psihodeliji naklonjenim gitarama, ali i sa clean solažama, hrapavim, snažnim vokalima i teškim, masivnim ritam sekcijama.

Pjesme su odmjerenih ritmova, od sporih do up tempo izričaja, gusto posložene i strukuralizirane, na momente i jednostavne, s ponekim kontinuitetom pamtljivijih melodija, no uglavnom dosta ‘zamršene’ i slojevite i s odmjereno prljavim soundom. Univerzalnost pjesama, odnosno njihovo komponiranje po osobnom nahođenju, bez korištenja formula, vrijednost je i kvaliteta ovog albuma.

Iako nema dvojbe da se radi o glazbi dosta teškoj za slušanje, svaki je naslov rasterećen, u svima se izmjenjuju stilski elementi, a sve instrumentalne i vokalne sekcije dolaze do potpunog izražaja. Distorzirani bluesy početak u riffu, sa zadržavajućim kontinuitetom blues ritmova, te dodatkom heavy, stoner i hard rocka obilježavaju “Whorehouse Groove“, ‘prašinarski’ hard rock obilježje je pjesme “Grim Reefer“, groove, blues, hard i stoner ‘skrivaju’ se u “Blues For The Dead“.

“Seventh Son” je spori, sabathovsko tmurni mračnjak, a uz kaotične ritmove “The Prophet” i “Roadtrip With Lucifer” imaju i dosta tečnosti, melodija, back pjevanja, catchy refrena, heavy solaža i na momente djeluju dosta zarazno.

U biti, zarazno djeluje kompletan album, kojim je Lonely Kamel dokazao da se može ravnopravno nositi s poznatijim i po stažu bogatijim kolegama.