Sjene u sivom vrtu

Shadowgarden je još jedno novo ime na švedskom glazbenom nebu, ali novo samo po svome – imenu. Naime, njega su osnovali originalni, ali i već osam godina bivši član Draconiana Andreas Hindenäs, i Johan Ericson, sadašnji dio spomenutog benda.

Line-up u svojstvu sessiona glazbenika upotpunili su pjevačica i bubnjar istog benda, Lisa Johansson i Jerry Torstensson, te basist Björn Johansson. Iako se iz svega ovoga očekuje snažan utjecaj Draconiana, i ne može reći da ga nema, prije bih rekao da je “Ashen” kombinacija Tiamata i Katatonie, a osjeća se i Sentenced.

Drugim riječima, jedan snažan gothic-dark metal s influencama rocka i s nevjerojatno tragičarskom, turobnom, depresivnom, u najmanju ruku čeznutljivom atmosferom, te zaraznom mračnom romantikom. Ajmo reći tamnosivom, da bude u skladu sa bojama na coveru albuma, koji je, usprkos iznesenim karakteristikama koje možda tome i ne idu u prilog, dosta protočan i poprilično slušljiv.

To je u biti i neka formula koja prolazi u današnjem gothic svijetu, sve više i više lišenom grubljih izražavanja, pogotovo onom vezanom za kontrastna vokalna izražavanja i sve okrenutijem melodioznostima na svim razinama. Počevši od melodioznosti u mračnim riffovima, akustičnim dijelovima, serijama catchy refrena, izvrsnih, duboko emocionalnih vokalnih linija, tipiziranih 1/1 bubnjeva, čak i rockerskijih, groove gitarskih odstupanja.

Vrlo jasna i odlučna produkcija odvela je album više u smjeru metala, a dodatnu dramatičnost pjesmama donijelo je i izdvajanje bas gitare, koja se jasno čuje i u individualnim izvedbama, dosta puta i kao ‘solo igrač’, ali i kao dio nedjeljive cjelovitosti.

Sveopća depresija osjeća se u svakoj sekundi pjesama, nešto slično kao na Tiamatovom albumu “Amanethes”, a sporiji, kaotičniji i industrijaliziraniji, akustični početak prve pjesme “Shadowplay“, koja uključuje žestoke heavy gitare i osjećajno pjevanje, ali i sporije, malo ‘doomizirane’ ritmove, nagovještava što će se događati na albumu.

Umjereno brza stvar “Last Summer” u samrtničkim gitarističkim melodijama i solažama priziva Sentenced, a “With Love And A Bullet“, srednjeritmična pjesma s turobnim bubnjem, agresijama u heavy gitarama i usporavanjem u zadnjem dijelu, jedina je u kojoj dominiraju melodramatični ženski vokali.

Bas solaže, naznaka orkestralija, dubljeg pjevanja, sampliranja, čuju se u brzoj “The Whithering Of Mine“, “140 AM” u refrenskom je dijelu malo usmjerena ka popu, ‘tiamatovska’ je “Murky Waters“, koja čak i vokalno vuče prema Johanu, a “Empty Days” naslov s najvećim hitoidnim potencijalom, i najizraženijim suprotnostima, onima između oštrijih gitarističkih riffova, mirnih, čak sputavajućih solaža, te dubokih baseva.

Najdramatičnija i najcrnja, ali i najšarolikija, te najduža, finalna je “Slowmotion Apocalypse“, koja ne spada u kategoriju ‘melodičnosti bez granica’, već je sporija, sa doomy ritmovima i riffovima naklonjena pjesma. Izdvajaju je i clean/growl vokalne suradnje, akustike, mini zborovi, teška atmosfera, više distorzije u gitarama, te izrazito sumorne solaže.

Baš kao stvorena za kraj, bilo da se netko zasitio melodija, bilo da ona sama posluži kao završni pečat na jednu priču koja okončava svakako, samo ne baš sretno. No tako je to kod Skandinavaca, to je tako i sve šire i to je tako jer tako mora biti.

Realnost koja je takva kakva je, naša je, sigurno ne onakva kakvom ju pokušavaju prikazati oni čiji se tekstovi vrte ukrug oko zatupljivanja onih koji vjeruju u vječnu neprolaznost ljubavi i neograničenu sreću. Osamljenost, žrtvovanje, u konačnici i smrt, o kojoj pjeva Shadowgarden, potpunije je i realnije okruženje.