Sjene indolencije i mučnina

    935

    Bloody Hammers

    Under Satan's Sun

    Datum izdanja: 30.05.2014.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Rock, Stoner

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Town That Dreaded Sundown
    2. Spearfinger
    3. Death Does Us Part
    4. The Moon-Eyed People
    5. Second Coming
    6. Welcome to the Horrow Show
    7. Under Satan’s Sun
    8. Dead Man’s Shadow On The Wall
    9. The Last Alarm
    10. The Necromancer

    Objaviti tri studijska albuma u razmaku od samo godinu i pol, normativi su koje su najviše sami sebi nametali bendovi ’60-ih i prve polovice ’70-ih.

    Naravno, ne svi i ne baš u pravilu, ali, opet, bilo je puno takvih
    slučajeva. Za razliku od ’80-ih pa do danas, kada ih najveća većina za
    novi album uzima period od dvije godine, katkad i više.

    Pa su stoga slučajevi tipa ovog ovdje zaista raritetni. Naime, Bloody Hammers iz Charlottea u Sjevernoj Karolina postoji oko dvije godine, a između 23. studenog 2012. i 30. svibnja 2014. objavio je čak tri albuma.Standardna je to, rekli bismo, priča ‘malog’ benda s ‘malim’ izdavačem, kojeg netko primijeti, preporuči ga ‘većem’, koji mu turne ugovor i prisili da brže-bolje snimi novi album. Pa što ispadne. Soulseller Records je u studenom 2012. objavio premijerno bendovo izdanje “Bloody Hammers”, nepunu godinu kasnije, u listopadu 2013., i drugi album “Spiritual Relics”, nakon čega se bendu ‘dogodio’ Napalm Records, a svima skupa treći album “Under Satan’s Sun“.

    I sva su ta tri albuma na istom, ili bar na sličnom tragu, nudeći kombinaciju doom rocka i metala s psihodelijom, uz dosta izobličenih zvukova i poprilično oblačnom, ali onako, galantnom atmosferom koja ima i neke natruhe sablasnosti.

    Muziku podržava

    Dakle, obilje je tu, kako rekosmo, deformiranih i sniženih tonova, prije svega onih u relativno tupim gitarskim rifanjima, pa standardiziranih, krutih rock bubnjeva uglavnom pravilnih ritmova i vremenskih intervala s ponekim ozbiljnijim prijelazom, pitomijih solodijelova i dijaboličnih baseva. Dodamo li tome dosta komunikativne vokale, koji stilski šaraju između klasičnog i hard rocka, naglašene psihodelije, grungea, pa čak i gothica, odnosno kombinacija, clean, husky i dark ‘boja’, naracije, onomatopeje, pa povremene implementacije elektroniziranog zavijanja i tmurnih klavijatura, dojam je da je ovo kompozicijski dosta rasprostranjen album. No usprkos tome, nema neke pjesme za koju bi se čovjek mogao ‘uhvatiti ‘ i sam sebi reći “Da, to je to, to valja, to mi vuče album“. I baš to je daleko najveći problem cijelog albuma. Sve je tu negdje, ali, finalni utisak da nedostaje više ‘masnog tkiva’, sa svakim novim slušanjem sve je jači.

    Prvi dio albuma dosta brzo postane, pa ne baš dosadan, ali pomalo tegoban i činjenica da je u svom drugom dijelu dosta brži, samim tim i žešći, izvlači ga iz indolentnosti koja mu prijeti i vrlo vjerojatno bi mu bila glavna karakteristika da se do kraja nastavilo voziti na način kako je to započeto.

    U red sporijih doomy pjesama idu “The Town That Dreaded Sundown“, “Spearfinger” i nešto atmosferičnija “Death Does Us Part“, dok jakom psihodelijom i sugestivnim dvoglasjima nakrcana “Welcome To The Horrow Show” i s uvodnim pianom, svojom odrješitošću najavljuje drugi, puno bolji dio albuma. Gdje se više energije i rastrošnosti može pronaći u “Under Satan’s Sun” sa zaigranim basom, pa u najagilnijoj pjesmi “Dead Man’s Shadow On The Wall“, te u “The Last Alarm“, stvari s efektnijim bubnjevima, s još više psihodelije i povremenog meteža, te utjecajima garage rocka.

    Šteta je da se priča oko stoner rocka previše raširila, počelo se sve to skupa iscrpljivati do krajnjih granica izdržljivosti slušateljstva, pa će se osim onih slabijih, u sivilo početi uklapati i bendovi koji mogu i znaju napraviti dobar album ovakvih i sličnih kombinatorika.

    Uskoro bi se moglo sve teže i teže razaznavati i razdvajati ono što jeste, od onog što nije dobro. Jest da je konkurencija i širina uvijek dobra, ali što je previše, previše je. A bendova koji svirkaju glazbu na tragu ove ovdje, ne da je previše, nego ih je stvarno više od previše. I među njima Bloody Hammer teško da će uspjeti zauzeti neko značajnije mjesto, bez obzira što se ni u kom slučaju ne može reći da se ne radi o dobrom bendu.

    Muziku podržava