Sjećanje na preminule prijatelje

    3001

    Rose Tattoo

    Blood Brothers

    Datum izdanja: 16.02.2007.

    Izdavač: Armageddon Music / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Black Eyed Bruiser
    2. Slipping Away
    3. Once In A Lifetime
    4. 1854
    5. City Blues
    6. Sweet Meat
    7. Man About Town
    8. Creeper
    9. Stand Over Man
    10. Nothing To Loose
    11. Lubricated

    Karijera australskog benda Rose Tattoo protkana je brojnim nedaćama, pa tako ne čudi što su u 31 godinu koliko postoje snimili tek šest studijskih albuma. Taman kad su se ‘zaletjeli’, odnosno u prvoj polovici osamdesetih, otišla je skoro cijela postava, pa je par godina poslije uslijedio i raspad. U devedesetima slijedi ponovno okupljanje i brojne izmjene članova, što je uzrokovalo da je povratnički album “Pain” snimljen tek 2002. godine.

    Također, ovaj je bend nažalost obilježila i teška bolest (karcinom), pa su tako od te opake, neizlječive bolesti preminula čak trojica osnivača; bubnjar Dallas “Digger” Royal još 1991., a gitarista Pete Wells i basista Ian Rilen prošle, 2006. godine. Upravo potaknut tim tragedijama, album je dobio ime i u biti je posveta preminulim kolegama.

    A album kao svaki Rose Tattoo album. Dobar, sasvim pristojan hard rock ‘n’ roll, koji svoje ideje crpi iz raznih perioda, te se tako osjećaju utjecaji The Rolling Stonesa, CCR-a, Led Zeppelina, Kissa, AC/DC-a ili recimo ZZ Topa, i to naročito u nekim pjesmama gdje se čuje dosta boogie/bluesa (“Lubricated“).

    Snažan, hrapavi, povremeno nalik na John Fogertyjev, vokal Angry Andersona glavno je obilježje uglavnom umjereno snažnog materijala, s, tek na momente, ritmičkim ubrzanjima, ali isto tako, odnosno čak još češće i njegovim usporavanjem. S ritmičkom su usklađena i gitaristička djelovanja, a sinhronizacija je postignuta i u ritam sekcijama, za što se, osim evidentno dobrim muzičarima, može zahvaliti i vrlo preciznoj, retro odrađenoj produkciji.

    Muziku podržava

    Među ostalim pjesmama najpotencijalniji hit je “1854“, stvar s najvišom razinom tečnosti i melodioznosti, zatim “Sweet Merat“, fina blues rock balada, a koncepcija pjesme “Stand Over Man“, pogotovo ona u gitarističkim aranžmanima, nevjerojatno podsjeća na The Cultov “Wild Flower”.

    Uz podatak da se najviše Creedencea osjeća u “Nothing To Loose“, preporučam da se “City Blues” pokušava izbjeći, jer se radi o najdosadnijoj, najjadnijoj i najlošijoj pjesmi na albumu.

    Zanimljivost materijala upravo leži u činjenici da se u njegovu izradu očito ušlo dosta ozbiljno, i u svim se segmentima dosta temeljito radilo, što je nesumnjivo bilo potrebno, zna li se na kakav je način on zamišljen. I to ne samo zamišljen, nego i odrađen.

    Upravo je to jedan od razloga zašto smatram da je barem dvostruko bolji od “Paina”, koji je doista bio loš, kao da se na njemu nije radilo tako dugo. “Blood Brothers“, je, ako po ničemu drugome, poseban po tome što je posvećen ljudskim tragedijama, iznesenim u uvodu, i radi toga, htjeli mi to ili ne, prema njemu moramo, makar i svjesno, biti malo blagonakloni. Iako za to nema previše potrebe, jer se ipak radi o dosta dobrom albumu.

    Muziku podržava