Sjećanja na dobra stara vremena

1977. punk je poharao Englesku i šokirao kraljicu, a u ondašnjoj Jugoslaviji na vlasti je bio samoupravni socijalizam i nikakvi šokovi nisu bili dozvoljeni. Pero Lovšin i Gregor Tomc, dva prijatelja iz ljubljanskog kvarta Kodeljevo, potaknuti jednim člankom iz novina, odlučili su promijeniti svoju učmalu svakodnevnicu i osnovati ‘prvi punk bend iza željezne zavjese’. U susjedstvu su našli još basistu i bubnjara i Pankrti su bili rođeni.

Probe su održavali po obližnjim podrumima, a prvi, sada već povijesni, nastup imali su u dvorani za tjelesni gimnazije Moste. Svirali su prevedene obrade The Sex Pistolsa, The Clasha, Dead Boysa i New York Dollsa, u dvoranu je došlo puno više ljudi nego što su očekivali, a epilog je bio da su u školi zabranili održavanje koncerata sljedećih deset godina. No, nakon tog nastupa sve se otvorilo za Pankrte. Uz pomoć producenta Igora Vidmara, gurua tadašnje punk scene, snimili su svoj prvi singl “Lublana je bulana” koji je izašao u 2000 primjeraka, a legenda kaže da je jednog kupio i Jello Biafra.

Nedugo nakon toga snimili su i prvi LP pod nazivom “Dolgcajt”, za koji su dobili nagradu “7 sekretara SKOJ-a”, a drugi album zvao se “Državni ljubimci”, iako su bili sve samo ne to. Treći, “Rdeči album“, izdan je 1984. i postao je njihov najprodavaniji album, a “Bandiera Rossa“, obrada stare talijanske komunističke pjesme, uskovitlala je moralne dušebrižnike, ali je neumorno pičila po svim radio stanicama bivše države, kao uostalom i bend koji je zahvaljujući koncertima postao popularan i van granica Slovenije.

Dapače, smatra se da je upravo koncert Pankrta u SC-u 1977. bio presudan za nastajanje zagrebačkog novog vala. Nakon još dva albuma te live albuma “Svoboda 82”, posljednji koncert simboličnog naziva “Zadnji pogo” održali su u zimu 1987. u Hali Tivoli. Nakon toga krenuli su svaki svojim putem – Gregor Tomc se bacio u akademske vode i postao ugledan sociolog i profesor na Ljubljanskom sveučilištu, a Pero Lovšin je zajedno sa još nekim članovima Pankrta osnovao prvo Sokole, pa Križarje, zatim Viteze, a aktualni prateći bend zove mu se Španski borci.

2004. odlučili su obilježiti reizdanjem “Rdečeg albuma”, a povod je bio dvadeset godina od objavljivanja istog. Iako kažu da je to više bila odluka izdavača nego njih samih, ne možemo reći da nije bila dobra. Jer u slučaju da ste rođeni nakon ere ploča, a kazete su vam se već odavno izlizale od uporabe, ovaj CD je prava stvar za vas. Omot je ostao isti (crveni, naravno), a zvuk je malo dotjeran, ali je Perin promukli glas i dalje u prvom planu.

Na albumu se nalazi 12 pjesama, a favorit je svakako “Bandiera Rossa”, njihov najveći hit, koji su potom obradili i KUD Idijoti. Naravno da ta pjesma danas neće izazvati ni približno takvu pompu kao što ju je izazivala prije dvadeset godina, ali lijepo je ponovo prisjetiti se stvari koje su vam obilježile odrastanje. Ostatak albuma ni približno nije tako ‘hitoidan’ i gledano iz današnje perspektive zvuči pomalo demode, ali kolekcionari će zasigurno biti zadovoljni.