Sjajna kompilacija najotkačenijeg jazzista

Svakom, pa i površnom poznavatelju jazza lice se ozari smješkom na samo spominjanje imena Dizzyja Gillespiea. Bio je najotkačeniji jazzist, duhovit i spreman na svakojake nestašluke, što nikad nije umanjivalo ozbiljnost njegovih izvedbi. Uvijek je širio pozitivne vibracije, poticao suradnike, pronalazio nadarene glazbenike i pomagao im da se osamostale. Kako bi samo mrdnuo guzom dok bi dirigirao orkestrom!

To je publici bio poticaj za dobro raspoloženje, a glazbenicima znak za akciju. Imao je urođen osjećaj za ritam, nešto slično onome što možemo vidjeti kod kubanskih ili drugih latinoameričkih glazbenika koji, osim svirakom, pažnju plijene i svojim plesom.

Takvog Dizzyja upoznajemo i zahvaljujući ovom kompilacijskom kompakt disku, objavljenom istodobno s knjigom “Dizzy: The Life And Times Of John Birks Gillespie” Donalda L. Maggina koji je napisao i popratni tekst za CD. Za njega skinute snimke s poznatih albuma što ih je ostvario za tvrtku Verve (Aquarius Records) u trinaestogodišnjem razdoblju svoje gotovo šezdesetogodišnje karijere, od 1950. do 1963. Kroz njih je Dizzy predstavljen kao svestran glazbenik; jedan od začetnika bebopa, jedan od najznačajnijih predstavnika Afro-Cuban stila, bravurozan trubač, skladatelj, nježan u baladama i vatren u brzim tempima, suradnik brojnih legendarnih jazzista, vođa malih sastava, ali i big banda.

Album počinje i svršava furioznim izvedbama skladbi “Bloomdido” i “Leap Frog” Charliea Parkera što ih je ostvario s ovim legendarnim alt saksofonisom s kojim je sredinom četrdesetih proveo revoluciju u jazzu. Bebop koji su razvili kao reakciju na konvencije u jazz glazbi, a koji isprva zbog svojih ekstravagantnih ideja nije bio prihvaćen, danas je najraširenijim žanrom jazza, a njihova je glazba još uvijek suvremena i živa. U doba snimanja tih skladbi, 1950., Dizzy još uvijek nije imao ugovor s tvrtkom Verve producenta Normana Granza. No, iz teške situacije uvjetovane slabljenjem interesa za jazza, posebice za nastupe, ponajprije zbog pojave televizije, izvukao ga je upravo Granz koji mu je ponudio mjesto u tada slavnom all stars sastavu Jazz at the Philharmonic, ali i prigode za snimanja albuma.

Tako je samo 1954. i 1955. Dizzy snimio sedamnaest abuma u raznim kombinacijama, a plodne su bile i godine koje su slijedile. Iako su snimani na principu jam sessiona, neki od tih albuma postali su kulltnim jazz ostvarenjima. Na ovu su kompilaciju uvrštene neke od tih snimaka u kojima Dizzy svira u all stars postavama sa Sonnyjem Rollinsom, Sonnyjem Stittom, Stanom Getzom, Oscarom Petersonom, Maxom Roachom, Rayom Brownom, Royom Eldridgeom i drugima.

Izvedbom skladbe “Bebop” Dizzy se predstavlja i kao skladatelj, a “Africana” i “Caravan” karakterističan su primjer spajanja jazza s afričkom i latino-američkom glazbom. S dvije izvedbe Dizzy je predstavljen i kao vođa big banda. U njegovu, tada najboljem svjetskom bebop big bandu, svirale su zvijezde jazza poput trubača Quincyja Jonesa i Leea Morgana, trombonista Ala Greya i Melbe Liston, saksofonista Phila Woodsa, Billyja Mitchella i Bennyja Golsona, klavirista Wyntona Kellyja i brojnih drugih. Njegov doprinos razvoju big band glazbe kritičari uspoređuju s onim što ga je Orson Welles filmom “Građanin Kane” dao filmskoj umjetnosti.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 23.6.2005.)