Sjaj i bijeda Las Vegasa

Možda je u pitanju samo moja suzdržanost spram metalcore scene generalno, a možda su u pitanju činjenice, no američki Hemlock jedan je od najnezanimljivijih bendova zadnjih godina. Što drugo reći o bendu čiji novi album, baš kao i prethodni, postaje jednostavno dosadan već tijekom slušanja prve pjesme?

Takav se album jedva može jedanput ‘probaviti’, a kad se ista pogreška ponovi i drugi put, posve je jasno kako bend više nema što za reći. Svejedno, članovi ovog benda vole isticati činjenicu kako su stalno na turnejama i karakteriziraju sebe kao bend koji neprestano radi. Međutim očito nisu previše poradili i na novom albumu.

“No Time For Sorrow” sastoji se od 12 pjesama u trajanju od preko 40 minuta, koje su tipični, bezbroj puta preslušan metalcore, koji ponegdje, doduše neuvjerljivo, ‘vuče’ na hardcore.

Glazba obilježena ekstremnom agresijom, popraćena tekstovima koji pokazuju čisti bijes spram cijeloga svijeta, zaista ne predstavlja zgoditak na današnjoj metal sceni, koja može ponuditi dosta kvalitetnijih i inovativnijih izvođača.

Uvodna pjesma, “World of the Transparent“, s distorziranim gitarama na samom početku, zbilja može zavarati slušatelja. Upravo kad pomislite kako je Hemlock dobar metalcore, frustrirani vokal, popraćen ni najmanje dojmljivim cleanom, koji se provlači gotovo svim pjesmama, ubija svaku želju za preslušavanjem cijeloga albuma.

Pogotovo ako znate kako i sljedećih 11 pjesama zvuči gotovo identično, s eventualno nekim sitnijim gitarističkim ‘uletom’ na kojeg vrijedi obratiti pažnju.

Kao nešto svjetliji trenutak na albumu mogla bi se izdvojiti pjesma “Bugs“, u kojoj većim dijelom vlada nešto ‘teža’ atmosfera uz, tek ponekad solidne, dublje guturalne vokale.

“What You Don’t Know” također je jedna od boljih pjesama na albumu. Od ostalih ‘promašaja’ razlikuju je brze izmjene riffova i jako brzi refren.

Interesantnih dijelova ipak je premalo da bi ovaj bend iz Las Vegasa opravdao svoje stalno ‘hvatanje’ za nastupe s bendovima kao što su Slayer, Lamb Of God i Hatebreed. Doduše, nekome tko se tek nedavno upoznao s radom zadnja dva navedena benda, Hemlock bi se možda i mogao svidjeti.

Kada su tekstovi u pitanju, oni su i pretipični za metalcore i pretežno govore o borbi pojedinca protiv svijeta u kojem vladaju kapitalizam i nepravda, a naravno, pojavljuje se i dobra doza političkih kritika, primjerice u drugoj pjesmi “Red Sky Revolution” (“If you think about it, Charles Manson and the government are a lot alike“).

Svakako nije diskutabilno jesu li takvi tekstovi dobri ili ne, jer kritika je uvijek dobrodošla, već se radi o jednostavnoj i preočitoj činjenici; današnja metal scena, bez obzira o kojem je njenom žanru riječ, jednostavno zahtijeva inovativnost. Druge garancije za uspjeh, nažalost ili na sreću, nema.