Damir Avdić
Manjina
Datum izdanja: 13.10.2015.
Izdavač: Kapital Rekord
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Albumi Damira Avdića dolaze na mala vrata, bez pretjerane pompe od koje, dalo bi se zaključiti, dotični autor bježi kao vrag od tamjana.
Novi album “Manjina“, kao i svaki njegov album do sada, donosi Avdića u ogoljenoj formi samo s gitarom i glasom. Neki bi rekli da se radi o modernom distorziranom trubaduru koji se vodi nasljeđem američkih folk glazbenika, ali za razlku od njih, na njegovoj gitari, kao na onoj legendarnog Woodya Guthriea, ne piše “This machine kills fascist“.
Na neki način u pjesmi “Sedam milijardi” stihovi “Da im stave okove kakve sami nose, samo svezani u lancima spašeni smo jedan od drugoga” dodiruju se te istine i otkrivaju dobro poznatu činjenicu da je masu lakše kontrolirati kada svi misle isto, jer takva ne stvara potencijalnu opasnost da će ljudi početi misliti svojim glavama, unatoč tome što je čovjek čovjeku vuk.
“Ja sam manjina koja trpi nepravdu, kakvu trpi manjina tamo gdje sam ja većina” progovara Avdić u “Manjini” aludirajući pritom na ljude koji zbog svog svjetonazora često budu tretirani upravo poput manjine. “Ljubim te” na jedan drugačiji, pomalo mračniji način, dotiče se ljubav i otkriva Avdićeveu rezerviranost prema ovakvoj tematici.
Oprečna sama po sebi, “Kapitalizam Macht Frei“, beskompromisno udara po mnogim segmentima današnjeg društva poput autorskih prava, poreza, političkog kriminala i pasivnosti. U stihovima “Kapitalizam oslobađa moj socijalni angažman” i “Naša građanska dužnost je da ne učinimo ništa” dobiva se dojam da se radi o direktnoj kritici svim onim salonskim ljevičarima, revolucionarima koji upravo svojom pasivnošću, zavaljeni u svoje ugodne fotelje, zazivaju promjene, jer bez tog gordog kapitalizma ne bi imali povoda kritizirati postojeće stanje društva.
“Jesam li spreman za istinske promjene, il’ još uvijek imam puno toga za izgubiti” je stih koji u toj pjesmi pogađa u srž i ponajviše opisuje nesigurnost mase koja na ovim prostorima očito zauvijek planira živjeti u strahu od promjena.
“Nije bog budala srećo” tematizira o vjeri i ljudima, te strahu koji ona pobuđuje kod njih da je slijepo slijede što se najbolje očituje u stihovima “Ne vjeruje rob duši, već slobodni, rob se boji srećo, a strah ne ljubi, u strahu je laž“.
Još jedna numera koja privlači posebnu pažnju na albumu je “U očima moje djece“. Cijeli život ljude se od djetinjstva uči da budu samostalni, a opet toliko ovise o svojim roditeljim, a koliko god to ponekad izgledalo paradoksalno. Dotiče se pritom Avdić tog egzistencijalnog pitanja koje nosi strepnju da će postojati neka bolja budućnost.
Jednostavnost, iskrenost, nepretencioznost čine “Manjinu” u globalu jednim monumentalnim djelom. Na pojedinim pjesmama glazbenu atmosferu oblikuje ono malo delaya kojeg, ako nisam u krivu, Avdić na albumima možda prvi puta koristi. Preslušavajući letimično ponovno sav njegov opus može se zaključiti da postoji napredak u pristupu glazbi, riffovima, ali i tekstovima, iako je to u samoj srži i dalje Graha koji od prvog albuma uspjeva kod poklonika postići da se uvijek vraćaju njegovoj glazbi.
Ne sumnjam da će tako biti i s “Manjinom” čije će poruke uvijek biti univerzalne jer promjena ovog sistema na bolje još uvijek se ne nazire, barem zasad.