Sirovo i iskreno

Spiritual Beggars nastao je 1993. godine u Švedskoj od strane Michaela Amotta koji ga je pokrenuo kao projekt kada je napustio legendarni death metal bend Carcass.

Ove godine slave dvadesetu godišnjicu postojanja, te su se vratili s osmim studijskim izdanjem “Blues Earth“, koje je uslijedilo nakon “Return To Zero” iz 2010. godine.

Premda nastao kao projekt, Spiritual Beggars čine ekspertni glazbenici koji zasigurno znaju što rade i očito, rade to dobro. Trenutnu postavu benda, uz vođu i gitarista Michaela Amottta (Arch Enemy, ex-Carcass), čine vokal Appollo Papathanasio (ex-Firewind), basist Sharee D’Angelo (Arch Enemy, King Diamond), bubnjar i perkusionist Ludwig Witt (Grand Magus, ex-Firebird) i klavijaturist Per Wiberg (ex-Opeth).Apollo Papanathasio najnoviji je član, koji se priključio 2010. godine kada je bend nakon čak pet godina stanke objavio album “Return To Zero”. Ovo je drugo njegovo pojavljivanje na studijskom albumu Spiritual Beggarsa otkada je zamijenio bivšeg vokala Jannea ‘JB’ Christofferssona. Zanimljivo je čuti Apollovu glazbenu preobrazbu nakon napuštanja Firewinda, već preslušavanjem prve pjesme Apollo zvuči neprepoznatljivo u odnosu na stil pjevanja u Firewindu. Sama kvaliteta, širina i snaga njegovog vokala dolazi do izražaja kroz prilagodljivost ovom žanru glazbe, u kojem Apollo, jednostavno rečeno, rastura, bez obzira je li riječ o progresivnijim, clean pjevanjima ili onim hard rock, agresivnim i hrapavim.

Bend u svojoj glazbi objedinjuje značajke melodičnog stoner/doom metala, te hard rocka u stilu sedamdesetih godina. Za razliku od prethodnih uradaka, kada je zvuk bio bliži old school hard rocku, novo izdanje zvučno je bliže stoner rocku, uz primjese progresive, bluesa i dooma. Stil se može usporediti s ikonama sedamdesetih godina kao što su Black Sabbath, Deep Purple, Uriah Heep ili Rainbow. Koncept pjesama nije teško shvatiti iz imena benda, a najčešće teme su spiritualnost, psihodelijska iskustva i unutarnje borbe čovjeka. “Earth Blues” također je karakterističan po tome što kod snimanja nije bilo nikakvih sempliranja, triggera ili današnjih modernih studijskih trikova, tako da je zvuk dosta sirov, bez pokušaja da bude savršen, a sve to s određenim ciljem. “Samo su duh i osjećaj pjesme bili važni” kaže Amott, a mi ćemo se složiti.

Uvodna “Wise As A Serpent” jedna je od zaraznijih pjesama, dobar i energičan uvod u ostatak albuma, te se iz nje odmah može shvatiti koncept i tijek albuma. Uvodni riff pjesme “Turn The Tide” podsjeća na kombinaciju Black Sabbatha i Rainbowa, nešto je žešća i pamtljiva, te ima lagano moderniji prizvuk, kao i “Too Old To Die Young” u kojoj se ističu bongo bubnjevi. “Sweet Magic Pain” također sadrži teže riffove, no unatoč tome, dominira prizvuk bluesa i klasičnog rocka uz naglašen, lagani gitarski prijelaz s kombinacijom piana. Početak pjesme “Hello Sorrow” sadrži dio riffa koji je poznat iz kultne “It’s A Sin“, no unatoč što u početku zvuči kao plagijat, energična je i prepuna brzih nota klavijatura, te jedan od najboljih uradaka na albumu, uz “Dreamer” i “Too Old To Die Young“.

Najbolje uratke poprilično je teško izdvojiti, budući da skoro svaka pjesma ima ‘ono nešto’ zbog čega može biti jedna od boljih, što je pokazatelj da je album u cjelini jako dobro sklopljen. “Dreamer” je jedina balada, ali sa žestokim završetkom, koja je reinterpretacija Jerry Zarembovog klasičnog uratka, a vokalno podsjeća na ranije Diove uratke. “Kingmaker” zvuči kao kombinacija Uriah Heep i Black Sabbatha, s uvodom na klavijaturama za koje se može reći da su doista dobro pogođene na čitavom albumu. Zvukovi Hammonda uz Amottove riffove dominiraju albumom te mu zajedno sa Apollovim vokalom daju jedinstveni zvuk. Pretposljednja “Freedom Song” je ‘grozničava’, zarazna, a album se završava s dugim, instrumentalnim dijelom srednjeg tempa posljednje pjesme “Legends Collapse“.

Za ovakav žanr “Earth Blues” doista je uspješan album. U njemu bi prvenstveno mogli uživati fanovi stoner rocka, tj. retro hard rocka koji su u stalnom iščekivanju dobrog uratka ili jednostavno oni fanovi kojima još nisu dosadili glazbeni povratci u retro prošlost.

Tekst: Ana Mihanović